Martina Mlinarević: Društvo koje ne može zaštititi ženu koja želi donijeti vlastitu odluku ima problem s pojmom slobode

Festival kulture Slovo Gorčina, jedan od najstarijih kulturnih festivala u Bosni i Hercegovini, od 24. do 26. jula u Stocu okuplja brojne bosanskohercegovačke i regionalne književnike, naučnike i umjetnike, a među ovogodišnjim učesnicima je i Mlinarević. Ona će u nedjelju, 26. jula učestvovati u književnom programu, a razgovor će voditi Kristina Ljevak Bajramović.

Na pitanje koliko je bilo izazovno otvoriti lične životne borbe i pisati o iskustvima koja se prepliću s fikcijom i diplomatijom te kako pronalazi vezu s čitateljima, Mlinarević je istakla da između nje i publike postoji dugotrajan odnos razumijevanja.

"Vjerujem da je najveća privilegija jednog pisca kada ne mora tražiti put do svojih čitatelja, jer je taj most već odavno izgrađen. Blagoslovljena sam činjenicom da sa svojim čitateljima godinama imam jednu vrstu posebnog odnosa i zbog toga nikada nisam imala bojazan hoće li me razumjeti. Možda nećemo uvijek misliti isto, ali znam da ćemo se prepoznati. Ono što je moje lično iskustvo postaje vrijedno tek onda kada se u njemu prepozna neko drugi. Naravno da uvijek postoji odgovornost, ali i doza straha. Ali moj strah nikada nije bio od tuđeg mišljenja, nego da ne iznevjerim ljude koji u mene vjeruju", rekla je.

Dodala je da je upravo kroz vlastita iskustva naučila koliko su podrška i nježnost ključni za čovjekovu snagu, naglašavajući da se smisao ličnih priča ogleda u prepoznavanju i povezanosti s drugima.

"Jer ako sam nešto naučila kroz vlastite borbe, onda je to da čovjek ne preživljava zato što je jak. Preživljava zato što ga je neko nekada pogledao s dovoljno nježnosti da povjeruje kako vrijedi ostati na ovom svijetu, jer mu je neko nekada pružio ruku kad je pomislio da je sve izgubljeno. Važno mi je bilo napisati priču koja će podsjetiti da čovjek nije zbir svojih tragedija, nego svega onoga što je uspio sačuvati uprkos njima", kazala je.

Jedna od centralnih ideja knjige odnosi se na to da pojedinačni činovi dobrote mogu proizvesti dalekosežne posljedice, poput krugova na vodi, u vremenu koje obilježavaju cinizam i nepovjerenje. Pojasnila je da li njen roman predstavlja zapravo pokušaj odbrane humanizma kao političkog i društvenog stava, a ne samo kao lične vrline.

"Vjerujem da je humanizam najhrabriji izbor koji ljudsko biće može napraviti"

"Voljela bih da sam u tome uspjela na način na koji to vidite. Često volim reći da živimo okruženi i ugušeni destruktivnim '-izmima', svuda naokolo nacionalizam, ekstremizam, fanatizam, fašizam, svi oni od čovjeka traže da prvo bude pripadnik krda, glasač, broj, mrzitelj, a tek onda ljudsko biće. Pa se često čini da je humanizam posve deklasiran u toj surovoj utrci, ali ja i dalje vjerujem da je humanizam najhrabriji izbor kojeg ljudsko biće može napraviti. Tako da je moj roman, možda prije svega, jedna odbrana čovjeka. Misao da ne pristajete na dehumanizaciju bilo koga i da ni u najtežim vremenima ne odustanemo jedni od drugih", istakla je.

O tome koliko joj je bilo važno da protagonisti budu prikazani sa svojim manama i slabostima, a ne kao moralni uzori te da li književnost gubi uvjerljivost kada nudi previše jasne podjele na dobre i loše likove, Mlinarević je istakla da takav pristup proizlazi iz njenog načina pisanja i razumijevanja stvarnosti.

"Zapravo, moji protagonisti su oduvijek takvi, jer drugačije niti ne znam pisati. Tu spadam i ja lično, ne štedeći ni svoje slabe tačke ili mane, jer prikazivati stvari uljepšanijim značilo bi nepoštenost prema životu i sebi samome. Protagonisti su dakle, stvarna bića, život u svojoj najogoljenijoj srži i gotovo opipljivi ponori otvoreni nad njima. Odrastajući na Balkanu, gdje se stoljećima do perfekcije usavršila disciplina prešućivanja, a gdje se iza naoko savršenih zidova često sve ruši, odlučila sam da će moje teme biti one koje se ne spominju za nedjeljnim ručkom, iako od njih ovisi konstrukcija stvarnosti i svakodnevni životi pojedinca, kolektiva i familija", rekla je.

Na pitanje da li smatra da su ljudi koji nose ožiljke rata, bolesti, migracija i gubitaka danas najvažniji svjedoci vremena jer svojim životima čuvaju ono što "službene" historije često prešućuju, kazala je da takvi likovi u romanu nose i lične i kolektivne lomove, ali i uprkos svemu čuvaju prostor nade i empatije.

"Likovi u mom romanu suočavaju se kako s ličnim raspadima života, tako i s lomovima svijeta koji ih okružuje, koji možda ide ka nekoj vrsti samouništenja, ali dok god postoji neko ko bira dobro i empatiju, postoji i nada. U mom Pragu u knjizi susreću se ljudi koji se vjerovatno nikad ne bi susreli da je svijet bio iole normalno i ljudsko mjesto. Moj mandat je počeo s globalnom pandemijom koronavirusa. Naši studenti, radnici, onkološki pacijenti našli su se u bezbroj problema daleko od kuće. Pokušavali smo pomoći, biti dostupni, biti oslonac. A onda je stigao rat u Ukrajini pa su u naš život ušle dvije ukrajinske porodice, u vrijeme kada je moja porodica prolazila kroz vlastite teške dane. Možda je izgledalo naizgled da smo mi pomagali njima, ali su oni zapravo pomogli nama", rekla je.

Ona je potom rekla da su joj upravo ta iskustva donijela nova prijateljstva i snažan osjećaj povezanosti s ljudima različitih sudbina i kultura, koji su joj ostali trajna inspiracija.

"Danas imam novu braću i sestre, danas sam kuma i prijateljica ili kako bi to rekli naši studenti: 'Svi imaju tetku u Njemačkoj, samo mi u Češkoj!'. Pa sam eto i tetka. U Češkoj sam upoznala nevjerovatne Bosance i Hercegovce, ljude čije sam sudbine poželjela ukrasti vremenu i sačuvati od zaborava, jer njihove biografije to zaslužuju, ali isto tako i iznimne Čehe, koji su desetljećima gradili mostove između Bosne i Hercegovine i Češke, često tiho i daleko od reflektora, čineći za našu zemlju više nego što će mnogi ikada saznati", kazala je.

O tome koliko ju je iskustvo života u Pragu navelo da drugačije sagleda društvo u Bosni i Hercegovini te donosi li joj život van domovine više jasnoće ili nostalgije, istakla je da joj je boravak u inostranstvu donio smireniji i objektivniji pogled na stvarnost.

"Prag mi je donio, rekla bih, najviše mira. Izdaleka neke stvari vidite mudrije i trezvenije. Naučite razlikovati zemlju od dnevne politike i shvatite da ljubav prema domovini ne mora značiti i opsesivno bavljenje njenim problemima. Toga ima napretek i svi o tome sve znaju", kazala je.

"Moja vizija od prvog dana bila je predstavljati Bosnu i Hercegovinu onako kako ona zaslužuje da bude predstavljena"

Pojasnila je kako je njena osnovna vizija od početka mandata bila usmjerena na drugačije predstavljanje Bosne i Hercegovine u inostranstvu.

"Moja vizija od prvog dana bila je predstavljati Bosnu i Hercegovinu onako kako ona zaslužuje da bude predstavljena, kao zemlja izvanrednih potencijala, bogatog kulturnog naslijeđa i spektakularne prirode. Jedan moj kolega strani ambasador, jedne prilike mi je rekao: 'Predstavljaš tu zemlju kao da je s njom sve u najboljem redu'. I to je zaista bila moja deviza svih ovih godina. Ne zato što sam zatvarala oči pred problemima, nego zato što sam vjerovala da je posao diplomata graditi povjerenje, a ne izvoziti frustracije", kazala je.

U tom kontekstu ističe da su rezultati njenog rada vidljivi kroz konkretne projekte i jačanje saradnje između dvije zemlje.

"Učinili smo ambasadu vidljivom, naš rad dostupnim, a Bosnu i Hercegovinu bližom češkim prijateljima. Otvorili smo prvi Počasni konzulat Bosne i Hercegovine u Češkoj, osnovali prvu češko-bosansku privrednu komoru, inicirali prvu Interparlamentarnu grupu prijateljstva, ekonomska saradnja nikad nije bila jača, uspostavili prvi voz koji svako ljeto u BiH doveze na stotine mladih Čeha, a prošle godine dočekali smo i posjetu češkog predsjednika Petra Pavela Bosni i Hercegovini, prvu nakon posjete Vaclava Havela prije trideset godina. U ovom poslu, teško je zamisliti veće zadovoljstvo. Uz to, organiziramo na stotine kulturnih događaja godišnje, nikada više bilateralnih susreta na najvišem nivou, bezbroj ekonomskih i ljudskih mostova koji su izgrađeni. Tokom svog mandata odlikovana sam ordenom italijanskog predsjednika i češke Armade. I na sve to sam neizmjerno ponosna, prvenstveno i zbog najboljeg tima na kojeg sam se u ambasadi mogla osloniti za sve moje ideje", rekla je.

Tokom razgovora dotakli smo se i teme položaja žena u Bosni i Hercegovini i načina na koji se društveni obrasci i pritisci na žene mijenjaju u posljednjoj deceniji, pri čemu je fokus stavljen i na porast nasilja nad ženama i femicid.

"Voljela bih reći da su se stvari suštinski promijenile, ali teško je govoriti o napretku u vremenu u kojem žene više ne gube samo pravo na vlastite izbore, nego i vlastite živote. Mnogo je strašnije to što danas svjedočimo porastu femicida i činjenici da neke žene više nisu žive samo zato što su izrekle jasno svoj stav, odlučile otići, reći 'ne' ili jednostavno živjeti po svojoj mjeri. To više nije pitanje samo muško-ženskih odnosa, nego pitanje civilizacije. Društvo koje ne može zaštititi ženu koja želi donijeti vlastitu odluku, kakva god ona bila, ima ozbiljan problem sa shvatanjem slobode. Dakle, s jedne strane imamo deklarativna zalaganja za ravnopravnost, a s druge nismo spremni prihvatiti slobodnomisleću ženu", kazala je.

Pitanje percepcije ženskog pisanja i pozicije književnica u BiH otvorilo je i temu odnosa između književnog stvaralaštva i društvenih očekivanja.

"Čovjek u književnosti ne može sam sebi odrediti položaj. To jedino radi vrijeme i čitatelji prije svega. Ono što mene najviše zanima jeste položaj glasa koji predstavljam. Ako danas imam čitanost, ne doživljavam to kao priznanje sebi, nego kao potvrdu da je publika odavno spremna za ženske glasove. Mislim da je to važnije od svakog pojedinačnog uspjeha, jer kada jedna autorica proširi prostor slobode, ona ga proširi za sve one koje dolaze poslije nje. Ako sam svojim radom doprinijela tome da neka mlada djevojka i žena povjeruje kako ima pravo ispričati svoju priču bez traženja ičije dozvole, onda smatram da sam napravila mnogo više od tek napisane knjige. Sretna sam, na koncu, da sam danas jedna od desetina drugih izuzetnih bosanskohercegovačkih književnica koje me svakodnevno inspiriraju i uz čiji je bok privilegija stajati", rekla je.

O tome kako se kroz godine bavljenja diplomatijom promijenilo njeno shvatanje moći riječi te na koji način povezuje književnost i politiku, sagovornica ističe da su joj diplomatsko iskustvo i javna funkcija donijeli novo razumijevanje odgovornosti koju riječ nosi, ali i bliskost između naizgled različitih svjetova.

"Diplomatija je prije svega, oblikovala jednu novu verziju mene i naučila me mjeri, a to nije malo postignuće za jednu glasnu i tvrdoglavu Hercegovku. Naučila me da svaka izgovorena riječ nosi moralnu odgovornost i da je ponekad, ako govorimo o političkom ambijentu, najveći izraz snage reći upravo onoliko koliko će ostaviti prostor da se sutra ponovo sjedne za isti stol. Na kraju sam shvatila da književnost i diplomatija i nisu toliko udaljene. Obje počivaju na dubokom razumijevanju ljudi. Samo što književnost pokušava objasniti ljudsku prirodu, a diplomatija pronaći način da ljudi, uprkos svim razlikama, nastave razgovarati", rekla je.

"Zavičaj nije ideologija niti politička opcija"

Dotakli smo se i njenog iskustva javnog progona te pokušaja potpunog brisanja iz zajednice u kojoj je odrasla do kojih je došlo zbog njenih stavova i odbijanja da se uklopi u dominantne nacionalne i političke narative u BiH. Razgovarali smo i o fenomenu "kulture otkazivanja" ("cancel culture") te tome može li se čovjek intelektualno i emotivno rekonstruisati nakon takvih traumatičnih iskustava.

"Ne rekonstruiše se zapravo. To je možda najveća zabluda. Čovjek se nikada ne vrati na staro. Takva iskustva vas promijene zauvijek. Međutim, važno mi je da nikakvu gorčinu danas ne nosim u sebi. Zavičaj nije ideologija niti politička opcija. On je moj leksik, moja unutarnja geografija, suština mog bića i tako će biti dok god trajem. Nikad nisam pristala da me određuje ono što mi nisu uspjeli oduzeti, nego ono što sam unatoč svemu uspjela sačuvati. Dostojanstvo, slobodu i uzdignutu glavu u svakoj nevolji, kao svjetionik mojoj kćeri, spoznaju da svaki mrak ima svoj kraj i svjetlo koje odnekud miluje svojom nježnoću i po najteže ranjenim", rekla je Martina Mlinarević na kraju razgovora za Klix.ba.