Marko Tomaš: BiH je nesuverena i raspadnuta zemlja, Bog je potreban ovakvom svijetu
Marko, je li ovo vrijeme "poetično", ima li u ovoj općoj društvenoj deprimiranosti, da ne kažem depresiji, poetskog potencijala? Je li lakše danas stvarati u Mostaru, nego u nekom sličnom gradu u Njemačkoj, Francuskoj ili Španiji?
Prije nego odgovorim na ovo pitanje trebali bismo utvrditi što to znači poetično vrijeme. Recimo da govorimo o tomu da li je naše doba poticajno za stvaranje. To svakako jeste. S obzirom da je književnost većinom turobna onda su teme posvuda, svakog dana naići ćemo na njih milion. Anksioznost koja vlada među ljudima, ne samo kod nas, već u cijelom svijetu sigurno je stanje o kojemu treba pisati. Zapravo se i bavim tim stanjem, gotovo neprekidno, u svom nazovi književnom radu. Ljudi su u sličnom stanju u cijelom svijetu samo je kontekst drugačiji. To osjećanje otuđenosti i zaglavljenosti vlada cijelim čovječanstvom. Kod nas su razlozi tomu možda samo manje apstraktni nego drugdje. Sve što se oko nas događa uništilo je socijalnu dinamiku među ljudima. Otuda velika samoća koja je preplavila čovječanstvo. Zato, recimo, pišem o ljubavi kao idealu koji mi se čini jedinim u stanju pobijediti tu avet koja nam je progutala duše. Ako postoji jedinstvo u današnjem svijetu onda smo ujedinjeni u tom osjećanju usamljenosti koje rezultira dubokom socijalnom anskioznošću.
Čuo sam od prijatelja neki dan, klinci u jednom hrvatskom gradu idu kod psihologa jer su anksiozni i to na nivou da imaju problem ući u pekaru i kupiti kiflu. To je danas i transgeneracijski problem, nije obilježje samo ljudi izraubanih napornim poslom i talogom životnog iskustva. Puno je knjiga napisano o tomu. Dobro je da se o tim problemima priča. Recimo, to rezultira i povećanjem broja ljudi koji se okreću religiji kao spasu. Bog je potreban ovakvom svijetu i ljudima koje je svijet doveo u ovakva stanja. Potrebna nam je utjeha. Valjalo bi kad bismo se okrenuli ponovno jedni drugima, povratili povjerenje i pronašli utjehu u nekakvoj zajednici. Naklapam. Ja sam naivan čovjek i vjerujem duboko, jer ništa drugo i nemam kao oslonac, da jedino ljudi mogu pomoći ljudima i da jedino solidarnošću, istinskim razumijevanjem možemo pobjediti samoću i nesigurnost koju je proizveo ovaj haos u kojemu živimo.
Kako danas doživljavate svoj Mostar, kakav je iznutra, a kakav kad se čovjek vrati s daleka puta i nakon mjeseci izbivanja?
Kad sam se sredinom devedesetih vraćao u Mostar vraćao sam se vlastitom viđenju Mostara. To sam tek kasnije shvatio. Naši su gradovi naše vlastite idejne konstrukcije. Teško je kad se suočiš s tim da oni zapravo više ne postoje, ne možeš ih pronaći. Zato što nema nekih ljudi, zato što je društvenopolitički kontekst drugačiji. Razmišljanje o današnjem Mostaru u meni izaziva sjetu koja se brzo pretvori u osjećanje duboke neutješnosti, tuge. Žao mi je ljudi zatočenih u nekoj vrsti talačke krize, ljudi koji su ucijenjeni na osnovu vlastite nesigurnosti i straha. Ponekad se razjarim pa kažem da su budale jer uporno nasjedaju na neke budalaštine, jer nema potencijala za pobunu, svi očekuju da neki autoritet riješi sve što ih muči, a upravo taj konstrukt autoriteta i jeste problem sa svijetom. Protiv autoriteta se treba buniti. Pa pogledajte od koga vi očekujete da vam riješi živote.
Ko su ti ljudi? Navodno smo ih mi birali, ali neko nam ih je podmetnuo kao kukavičije jaje. Oni su tamo gdje jesu jer su vođeni trulom ambicijom, jer vole biti u poziciji moći, nisu vođeni nikakvim milosrđem. Nije tu riječ samo o određenim ljudolikim pojavama, stvar je idejnih konstrukcija poput nacije i države. Te ideje su isto tlačiteljski autoriteti. Ali tu nema pomoći. Diktature će smjenjivati jedna drugu zauvijek. To je ljudska nesreća. Naprosto, ljudi ne znaju za drugačiji kontekst. Ni sam ne znam kako bi trebalo to sve izgledati, ali vođen sam nekim osjećanjem, imam tu neku ideju koja liči na prizivanje Boga u smislu jedinstva ne samo ljudi nego jedinstva univerzuma. Očito sam i sam budala, ali ne mogu pristati ni na što nametnuto, ni na jednu stvar za koju osjećam da me ograničava i tlači.
Evo opet sam otišao od Mostara, skoro koliko je i Mostar otišao od samog sebe. Ovo danas je samo predstava Mostara. Pogledaj, plaže pored Neretve su puste čak i ljeti. Cijeli teatar oko skokova je tek predstava, mi glumimo sami sebe, pokušavamo tek očuvati sliku koju mi imamo o nama samima. A bez rijeke, života pored nje izgubi se onaj mediteranski duh, neka lakoća koje se kao kroz maglu sjećam. Napustivši rijeku mi smo napustili sami sebe. Napustivši sami sebe napustili smo jedni druge. I, uopće, sve mi se čini beznadežno. Kao da smo samo predstava bez stvarnog sadržaja. To nije samo slika Mostara već cijelog svijeta. Ponavljanje rituala, održavanje tanušnih predrasuda. Zapravo, pitanje je komplicirano, ili jednostavno,ali odgovor je taj koji je kompliciran. Moram ipak biti potpuno iskren. Negdje sam gledao intervju s čuvenim Čorbom Hadžiabdićem. Kad ga je novinar upitao par stvari o Mostaru pokušao je odgovoriti, ali ubrzo su mu niz lice krenule curiti suze. Valjda jer osjeća koliko je danas sve beznadežno u našem gradu. E, i meni se ista stvar događa. Kad mi pomeneš Mostar možeš biti siguran da ću u jednom trenutku pustiti suzu.
Gdje je problem s ovim gradom i državom u cijelini? Ako izuzmemo ekonomske probleme, šta većinu građane u ovoj zemlji čini nesretnim i zbog čega odlaze?
Zrak je zatrovan mržnjom koju generira strah kojim se manipulira u političke svrhe. Nakon onoga što se dogodilo početkom devedesetih mi kao društvo nismo pristupili procesu izlječenja, nekakvog društvenopolitičkog egzorcizma nego smo ostali taocima jednakih demona koji su nas uvukli u rat. I to već predugo traje. Ljudi su se umorili. Osjećaju se iskorištenima i odbačenima. A otrov nas ne prestaje zatrpavati. Ljudi žele drugačiji kontekst. Barem naizgled normalan. Dosta im je lažnih ideala. Siti su traćenja života na te besmislice. Žele vidjeti ispred u vrijeme. Imati nekakvu sigurnost. Jasan plan za život. Toga u nas nema. Zato ljudi odlaze, preciznije, bježe glavom bez obzira. Pazi, dosta ljudi koje ja poznajem uopće nije imalo egzistencijalnih problema, ali problem im je zamisliti da im djeca odrastaju u tom gnusnom okruženju gdje moraš katkad paziti i šta govoriš.
Kako kod nas stvoriti društvo da političari ne budu glavne zvijezde, a crna hornika najčitanija rubrika u medijima?
Trebao bi nam totalni restart. Pazi, nove generacije političara učile su se od prethodnika, oni neće operativno i u bilo kojem smislu biti bolji od današnjih vlastodržaca. Svi za cilj imaju samo doći u poziciju iz koje mogu korumpirati dovoljan dio društva kako bi se održali na poziciji moći. To nije nikakvo upravljanje resursima. To je pohlepa i zlo. Ništa drugo. A to nama sjedi nad glavom već par decenija. Kako isplivati, dignuti se iznad prosjeka u takvom društvu? Nije čudo što se klinci lože na kriminal. On je usko vezan uz način kojim se operira u politici. Trebao bi nam nov početak, frišak start, ali propustili smo voz koji smo imali koncem rata i sad smo u paradoksalnoj situaciji da iste političke snage koje su nas uvele u rat garantiraju održanje mira. A sve što su uspjeli i oni i međunarodna zajednica jeste uspostaviti primirje koje mi izgleda kao haos jednak ratu samo što nema oružja. Samo sam, dakle, dijagnosticirao situaciju, rješenja nažalost nemam. Nisam zagovornik nikakvog novog haosa, haosa visokog intenziteta. Niti smatram da se nasilnim putom išta stvarno može promijeniti. Generalno cijelim svijetom vlada jedan zastarjeli model organiziranja ljudi. Sve to je davno trebalo biti prevaziđeno. Potencijali država i nacija u klasičnom smislu su odavno iscrpljeni ali mi nismo našli novi model organiziranja i zato se i vrtimo u krug neprestano po principu sjaši Kurta da uzjaše Murta.
Kako pokrenuti procese integracija i društvene konstrukcije, a zaustaviti stalne procese dekomponiranja i osipanja onog vrijednijeg dijela društva?
BiH mora pronaći novu početnu tačku iz koje bi krenula. Mi nismo još ni na početku. Rat se nastavio samo političarenjem i legaliziranjem pljačke. Nekad sam vjerovao da će kad se uspostave nove ekonomske elite one poslati svoje klince na obrazovanje u inostranstvo i da će se potruditi stvoriti strukturu, okvir koji će, prije svega služiti da zaštiti njih od istih takvih pohlepnih likova, ali to se nije dogodilo. Haos mi se sve više čini kao stanje koje je svjesno napravljeno kako bi se uništila socijalna dinamika. Bojim se da reda neće biti. Bosna i Hercegovina kao potpuno nesuverena i horizontalno i vertikalno raspadnuta zemlja u takvom svijetu teško da može vlastitim naporima učiniti išta sama za sebe. Makar, sjećam se, kad sam razgovarao s Ivicom Osimom, tugaljivo mi je rekao da bi se sve to dalo srediti za pet minuta. I bio je u pravu. Dalo bi se kad bi postojala politička volja i dogovor. Ali ona uporno izostaje. Zato što je politici haos cilj. To je postalo toliko očito da iz godine u godinu zbog toga svjedočimo sve bahatijem javnom ponašanju političkih aktera.
Kako danas žive pisci, odnosno može li se živjeti od književnosti ili koliko ona mora biti mainstream da bi to bilo moguće?
Nema kod nas mainstreama u književnosti ako izuzmemo knjige koje objavljuju estradne i tv zvijezde. Mislim da niko ne može živjeti isključivo od knjiga koje piše. Uz to obično ide i nekakav javni rad, ponajprije u medijima, pisanje za portale, dnevne i sedmične novine. Tada možemo govoriti o preživljavanju, življenju od pisanja. Ja se, recimo, bavim još i uređivanjem tuđih rukopisa, još neke moje kolege rade taj posao. Postoji i nešto čega ranije nije bilo, a to su stipendije, rezidencijalni boravci pisaca u nekim mjestima. Sve to kad se skupi može se i pristojno živjeti.
Svakako, živi se od teškog i napornog rada, kao i svako drugi. Meni su i nastupi pred publikom nekakav izvor prihoda. Kako bilo, još jednom ću istaknuti da od samih knjiga nije moguće živjeti, zarada od njih dođe kao neki bonus na sve druge manje više redovne prihode. Ja se vodim onim da umjetnost mora biti sposobna jasno komunicirati s publikom, a da bi tomu bilo tako ona mora biti potpuno iskrena, ogoljavajuća kako bi stekla povjerenje ljudi. Publiku, pogotovu književnu se često podcjenjuje, ali ona vrlo jasno porepoznaje čak i lične namjere autora, ne možeš joj dugo lagati. A to je valjda najbitnije, pogotovu uzevši u obzir kontekst u kojemu živimo.
Gledajući mlađu generaciju autora, koja je nastala u postratnim godinama na prostoru BiH, ali i bivše države, koga najradije čitate ili koga preporučujete? Ko je najvrijedniji od nove garde?
Ne volim biti arbitar jer ne smatram sebe književnim autoritetom. Nije to tek blaga nelagoda, to što osjećam kad me se dovede u situaciju da radim neki izbor. Ali uvjeren da valja izaći iz zone komfora nikad ne odbijam odgovarati na ovakva pitanja. Ima jako interesantnih pojava, puno ljudi koje volim čitati, a koje možemo okvirno svrstati u nekakvu postratnu generaciju pisaca. Valja naglasiti da ova imena navodim kao pasionirani čitatelj, nipošto kao neki arbitar. Uvijek na prvo mjesto stavljam Olju Savičević Ivančević. Njezine su knjige divna putovanja. Volim priče koje piše Faruk Šehić, poeziju Anite Pajević, Šime Majić, Dorte Jagić, Marka Pogačara, Alena Brleka, Mehmeda Begića, Dijale Hasanbegović, Milene Marković. Dragi su mi romani Ognjena Spahića i Srđana Valjarevića. Znaš, čitam jako puno, puno toga što pišu ljudi u tzv. regiji i uvijek se dogodi da se ne mogu sjetiti svega što mi je bilo lijepo i zanimljivo.
Da morate u hipotetici izdovojiti jednu knjigu iz kompletne svjetske književnosti i uzeti je za svoju, koja bi to bila i zašto?
Prije mjesec dana vjerovatno bi moj odgovor bio da je to Celineovo "Putovanje na kraj noći". Ali nakon jednog divnog čitateljskog i ljudskog iskustva, koje sam prošao nedavno, reći ću da je to knjiga Sergeja Dovlatova "Naši". Divan, naizgled jednostavan roman. Zato što je posrijedi duboko intimna ispovijest koju je veliki stilist Dovlatov uspio pretvoriti u prvorazredno književno iskustvo. Secirajući svoje najbliže okruženje, svoju porodicu zasjekao je duboko u vlastito meso, rastvorio je i ogolio samog sebe. I onda ta rečenica koju varira u ovom romanu, a prvobitno se pojavila u njegovim "Puškinovim brdima". Žena i dijete su već otišli na "zapad", onaj hladnoratovski, a nakon razgovora sa ženom, poslije agonije u koju čovjek nepobitno upada usljed velikih životnih odluka, Serjoža Dovlatov izgovara: onda sam shvatio, ovo nije ljubav, ovo je sudbina.
Za kraj, šta trenutno pišete, možete li nam najaviti nešto od onog na čemu ste sad angažovani?
Završavam svoj prvi roman. Priča je to o otuđenosti u savremenom svijetu. Stvar sam zamislio kao dugački panični napadaj. U fazi sam otklanjanja nedostataka.
