Maestro Ivo Lipanović: Odnos prema kulturi nije pitanje novca, prije rata je bilo pet-šest opera mjesečno

Operu "Attila" kompozitora Giuseppea Verdija režirao je Robert Bošković, a spojit će Verdijevu originalnu viziju sa savremenim rediteljskim pristupom, stvarajući predstavu koja je istovremeno historijski utemeljena i scenski spektakularna za današnju publiku.

O procesu rada na "Attili" za Klix.ba govorio je maestro Ivo Lipanović otkrivši da su na njoj počeli raditi prije dva-tri mjeseca te nam detaljno pojasnio kako zapravo nastaje jedna operna predstava.

U predstavi učestvuju solisti i hor Opere NPS, članovi Baleta NPS, uz pratnju Sarajevske filharmonije.

"Proces rada počinje jedno, dva-tri mjeseca minimalno, ako ne i više, prije same premijere. Počinje tako da dirigent, u ovom slučaju ja, dam istrukcije korepetitorima, koji vježbaju s pjevačima i koji pripremaju pjevače da nauče svoju ulogu. Oni ih nakon toga vježbaju s njima svakodnevno. Bila je zgodna situacija što sam 07. marta dirigirao 'Toscu', pa sam onda još jedanput s korepetitorima to provjerio, je li sve u redu. I onda je došao reditelj, naravno. Kad su pjevači bili spremni, počeo je s njima raditi na scenskom izrazu, na scenskoj radnji, njihovoj glumi i nakon toga, dvije sedmice prije same premijere, dođe dirigent i napravi probe sa Sarajevskom filharmonijom, zato što tu Sarajevska filharmonija opslužuje operu Narodnog pozorišta", pojašnjava nam Lipanović na početku razgovora.

Pred samu premijeru cijela ekipa koja je uključena u rad na predstavi ima slobodan dan.

Uzevši u obzir da je "Attila" premijerno izvedena 1846. godine u Veneciji, a da verzija koju će publika moći pogledati u Narodnom pozorištu u Sarajevu nosi snažne političke konotacije iz vremena kada je nastala, Lipanović ističe da se kod rada na ovakvim projektima trudi postići najsličniju izvedbu onome što je kompozitor zamislio.

"Ja sam 40 godina u ovom poslu, skupio sam veliko iskustvo, smatram da imam i određeno znanje, da mogu prenijeti to pjevačima, pogotovo mladim pjevačima, orkestru, horu - u simbiozi sa rediteljem s kojim završavamo na kraju scensku izvedbu. Još je bitno, osim tih pjevača koji će pjevati u tom stilu i načinu na koji je kompozitor zamislio, bitno je da to se i odlumi kako treba, da nije samo da se ne dođe na pozornicu, stane i pjeva", pojašnjava Lipanović.

Opera podrazumijeva velike geste

Naglašava da, s druge strane, to nije film: "To nisu krupni kadrovi, to nisu pogledi, to nije prolaženje rukom kroz kosu itd., koje se vidi ili ne vidi".

"To su velike geste, to je teatar, to je pozornica. Poznata je ona Šaljapinova, koji je malo i pretjerivao u tim gestama, da publika mora i u zadnjem redu vidjeti kad je namignuo ili kad nije namignuo itd. Međutim, treba napraviti jednu, rekao bih, dobru sredinu između toga odnosno te glume - da ne šteti pjevanju i opet da ne bude samo čisto statično pjevanje. Tu je vrlo važan odnos reditelja i dirigenta. Vrlo je važno i da je reditelj bar malo obrazovan, da razumije muzički o čemu se radi, šta se događa, da zna kad je u forteu orkestar, da ne može staviti pjevača 30 metara daleko, kad je piano onda može biti itd. Te neke scenske postavke koje su bitne u operi treba ispoštivati, treba znati. Ja imam sreću da sam radio već sa rediteljem Robertom Boškovićem i da smo se razumjeli odmah", napominje Lipanović.

Maestro Lipanović ističe da se operu danas ne može raditi kao prije 30 godina, a kamo li kao prije 130 godina ili u vremenu kad je Verdi živio.

"Međutim, nema nikakvog smisla da Attilu, biča Božijeg, ratnika, stavite na primjer u stomatološku ordinaciju i da on bude stomatolog, a imate toga, imate takvih egzibicija. Ja to zovem egzibicije koje su potpuno nepotrebne, koje uništavaju ljepotu same muzike i druga stvar, ja stalno govorim: 'Napiši novu operu pa je režiraj kako hoćeš'. Kod klasične opere treba poštivati tekst koji je napisao kompozitor i njegove natuknice, takozvane didaskalije koje on ima u svakoj partituri, a tu je dirigent taj koji to mora braniti", ispričao je.

Uzevši u obzir da u Sarajevu radi već godinama podijelio je i svoje mišljenje o Sarajevskoj filharmoniji.

"Ja već godinama tu dirigiram premijere, ne mogu ih sad ni nabrojati koliko ih je bilo. Vi imate nekoliko fantastičnih pjevača u Sarajevu uz uvijek goste koji mogu donijeti, ali mislim da je nedovoljna potpora države, nedovoljna potpora ministarstva, jer veliki problem je što Sarajevska filharmonija mora opsluživati ovu kuću. To tako funkcionira i u Beču, ali Bečka filharmonija ima tri orkestra, znači ima 180-200 muzičara, pa onda mogu istovremeno svirati i u operi i simfonijski koncert. Ovdje je Filharmonija kad svira u operi blokirana i ne može ništa drugo raditi, a kad ima svoje koncerte onda opera ne može davati", navodi dalje Lipanović.

Elektrotehniku je zamijenio muzikom

Napomenuo je da povećanje broja muzičara u Sarajevskoj filharmoniji do razine da ima dva orkestra može pomoći da opera može imati puno više izvedbi.

Kad je riječ o njegovim muzičkim počecima, kaže kako je sve počelo u njegovom djetinjstvu kada je započeo s časovima klavira.

"To seže u djetinjstvo, kad sam krenuo s časovima klavira kod časnih sestara u Korčuli, jer onda tamo nije bilo muzičke škole. Kasnije sam ja to u Dubrovnik odlazio polagati, pa kroz sviranje u limenoj glazbi, vođenja klapa raznih na Omiškom festivalu i paralelno gurajuću školu, naravno upisao sam i elektrotehnički fakultet, bio sam jako dobar matematičar, ali sam se uvijek bavio muzikom i onda kad sam došao u Zagreb na studij, pjevao sam u zboru Ivan Goran Kovačić i imao sam svoju studentsku klapu gdje sam bio voditelj, pisao sam i aranžmane i učio ih. I onda je došao koncert s maestrom, pokojnim Lovrom Matačićem, koji je izvodio Brucknerov ‘Te Deum’. Ja sam na tom koncertu napola već počeo razmišljati da se ostavim svega i da idem na muziku", ispričao je.

Sljedeći koncert je došao nakon godinu dana i tad je već donio odluku da odustane od elektrotehnike i bira neizvjesnost bavljenja muzikom.

Otkrio je i da je jednu godinu Muzičke akademije završio u Sarajevu prije nego je otišao u Zagreb na studij dirigiranja.

"Gledajte, onda je bilo pet-šest opernih izvedbi mjesečno, to je '80. na '81. godinu. Bilo je mjesečno pet-šest opernih izvedbi, to znači dva naslova, dvije 'Tosce' i tri 'Nabucca', naprimjer. Uz to su bila još 3-4 baleta, ali sve sa orkestrom, jer je pozorište imalo orkestar '80. godine. Bio je simfonijski orkestar bh. radiotelevizije i bila je Sarajevska filharmonija, imali ste tri orkestra. Pa je bio još i jazz orkestar. Evo, vidite šta je to bilo prije rata. Tako da, mislim da nije sve pitanje novaca, da novca ima, jednostavno je to pitanje odnosa prema kulturi, odnosa prema ovoj kući i prema Sarajevskoj filharmoniji. Možda nisu potrebne tri orkestra Sarajevu u ovom vremenu, ali jedna Sarajevska filharmonija kao samostalno tijelo i jedan pozorišni orkestar su apsolutno potrebni", navodi dalje Lipanović.

U naslovnoj ulozi Attile, legendarnog vođe Huna, gledat ćemo Ivana Šarića, Katarina Kikić Marić utjelovit će lik Odabelle, Amir Saračević iznijet će ulogu Foresta, dok će Krešimir Dujmić i Erol Ramadanović utjeloviti lik Ezija. Denis Isaković i Nedim Bašić nastupit će u ulozi Leonea, a u ulozi Uldina Ileš Bečei i Ermin Ašćerić.

U predstavi učestvuju solisti i hor Opere NPS, članovi Baleta NPS, uz pratnju Sarajevske filharmonije.

Premijera je zakazana za 26. april sa početkom u 19:30 sati, a prvo reprizno izvođenje je u ponedjeljak, 28. aprila u 19:30 sati.