Ni Kudsiju Erguneru, ni Renaudu Garcia-Fonsu ovo nije prvi nastup na sarajevskom Jazz Festu, a ni prva međusobna saradnja. Erguner, turski majstor neya, jedan od najvećih svirača tog drevnog duhačkog instrumenta, i cijenjeni francuski kontrabasista Fons i prije su sarađivali, te kao muzičari gostovali na albumima jedan drugome.
Renaud Garcia-Fons je na festivalu nastupao sa svojim ansamblima Linea del Sur (pretprošle godine) i Navigatore (2002.), a Kudsi Erguner sa projektom Islam Blues (2004.). U ovoj postavi pridružio im se i Ergunerov stalni saradnik, vrsni perkusionista Bruno Caillat. Zvuk ovog trija utjelovljuje naslijeđe islamske orijentalne muzike, sa blagim prizvucima drugih muzičkih pravaca, poput klasike, flamenka ili džeza. Renaud Garcia-Fons je dugotrajno fasciniran orijentalnim zvukom i skalama, za što su najbolji primjer njegovi albumi ''Oriental bass00 i ''La linea del sur'', a Kudsi Erguner je veliki interpretator i poznavalac tradicionalne sufi-muzike (osamdesetih je osnovao Mevlana institut u Parizu, na kojem se ona izučava).
Svrha sufi-muzike je dovesti muzičara i slušaoca u stanje ''transa'', što se postiže hipnotizirajućim, repetitivnim ritmovima na koje solista improvizira. Fonsove čvrste bas linije i Caillatovi metronomski precizni ritmovi davali su pozadinu za Ergunerovo modalno improviziranje na makamima. Često je i Fons preuzimao ulogu soliste, pogotovo u virtuoznom sviranju arcom (gudalom). U najinventivnijim momentima svoje svirke, Fons kombinira orijentalno sa naslijeđem baroka.
Komentarišući svoju (u saradnji sa Gilom Evansom) verziju kompozicije Joaguína Rodriga ''Concierto de Aranjuez'', Miles Davis je rekao da što nježnije svirate njenu melodiju, to je ona snažnija. Ta tvrdnja se može primijeniti i na Ergunerov izrazito improvizatorski način sviranja neya te suptilan i prepoznatljiv ton koji njime postiže.
Pred stotinjak ljudi u Pozorištu mladih nastupio je Stian Westerhus, svojevrstan autsajder ovogodišnjeg festivala, budući da estetika njegovog muzičkog izričaja apsolutno odskače od ostatka programa. Da je nastupao na Jazz festu prije nekoliko godina, vjerovatno bi to bilo na tadašnjem Strange fruits stageu. Mladi gitarista jedan je od najtraženijih muzičara u Norveškoj, gdje svira u bendovima kao što su Puma i Monolithic; snimio je već dva solo albuma (Galore i Pitch black star spangled) i dobitnik je brojnih priznanja za svoj rad. Koliko se njegovi utjecaji mogu tražiti u eksperimentalnijem džezu i gitaristima poput Freda Fritha, toliko ih je moguće naći i u trash metalu, industrial i noise muzici. Westerhus je u Sarajevu svirao i na prošlogodišnjoj Xenophoniji kao član ansambla Nilsa Pettera Molværa.
Muzika kojom se Westerhus predstavio kombinacija je glasnih soničnih šokova, bili to potmuli, brujeći zvukovi, visoki, parajući ili kratki žestoki ''ubodi'', sa osviještenom upotrebom sorrounda, tako da zvuk napada iz svih smjerova. Kontrast su pasaži u kojima Westerhus svira gudalom, dajući svojoj gitari prizvuk keltske violine. Njegovo sviranje je dobrim dijelom improvizacija, u kojoj snažnim uvijanjem žica na momente postiže žestinu pokojnog velikana Sonnija Sharrocka. Uz povremenu ritam mašinu, Westerhus upotrebljava široku paletu efekata, od overdrajva do delaya, koristeći arsenal procesora kao zaseban instrument, užurbano prelazeći svojim kaubojskim čizmama od jedne do druge pedale.
''Under neon loneliness, motorcycle emptiness.'' - refren pjesme Manic street preachersa možda najbolje opisuje kozmos Westerhusove muzike. Ona evocira postapokaliptične predjele napuštenih fabrika i prizore urbane otuđenosti, kontrastirajući ih povremeno momentima romantičarske imaginacije.
