Kokan Mladenović o predstavi "Sjećaš li se Dolly Bell": Oni koji vole film neće biti razočarani
S Kokanom smo razgovarali u Sarajevu nakon sastanka s direktorom Kamernog teatra 55 Emirom Hadžihafizbegovićem i dramaturgom Vedranom Fajkovićem.
"Emir i ja godinama dogovaramo saradnju koja se napokon realizuje. Željeli smo raditi projekt koji je značajan za pozorište, a odabir je pao na taj sjajni roman i scenarij Abdulaha Sidrana, koji je omaž jednoj boljoj prošlosti i filmu koji je bio remek-djelo u nekadašnjoj SFRJ. Kada radite nešto tako poznato, velika je hipoteka naslijeđa i znate koja su očekivnja publike, šta od čuvenih replika i likova žele čuti i vidjeti. Publici to treba dati", rekao je Mladenović.
Priča nam kako je sa Sidranom već dogovorio intervencije koje će napraviti na tekstu i ističe da ćemo kao rezultat na pozorišnoj sceni gledati jedno autentično djelo koje će odisati specifičnom pozorišnom estetikom, a koje će ispričati priču na način kojim niko ko voli film neće biti razočaran. Probe počinju 18. januara, a premijera je planirana 15. marta 2019. godine.
"Izabrali smo 12 glumaca koji će na najbolji mogući način odgovoriti na zahtjeve filma i scenarija. Nećemo praviti replike filmskih likova jer je to nemoguće. Nas zanima jedan umjetnički otklon, a predstava će donijeti i paralelnu priču o jednom starijem Dini koji se vraća u svoje Sarajevo i mladost, u grad i zemlju koji više ne postoje. Preispitivanje sjećanja je bogatstvo za scenski jezik tako da nećemo ići iz realnog pripovijedanja, već ćemo se vratiti u tu bajkovitu mladost koja na kraju završi tragično. Dvostruko pripovijedanje napravit će mnogo toga o temi poetike scenskog jezika", otkrio je.
Podsjećamo, "Sjećaš li se Dolly Bell" je prvi film Emira Kusturice čija se radnja odvija šezdesetih godina prošlog stoljeća i donosi priču o dječaku Dini koji postaje privučen u svijet sitnih kriminalaca koji mu dodijele zadatak da skrije mladu prostitutku u koju se kasnije Dino zaljubi.
O predstavi "Pad"
Nedavno je u Centru za kulturu Svilajnac premijerno izvedena Mladenovićeva predstava "Pad" koja donosi priču o smrti radnika koji je pao s posljednjeg sprata zgrade.
"S hrabrom glumačkom ekipom koju čine Branislav Trifunović, Nina Nešković i Jelena Blagojević riješili smo da se upustimo u jedan eksperiment. Radili smo mnogo angažovanih stvari do sada, ali prvi put smo napravili da angažman kreće iz duboke intime, jer je to priča djevojčice koja je izgubila oca, profesora klavira koji je u ovim tranzicionim i političkim marifetlucima igrom slučaja postao radnik na građevini. Radnici su postali glineni golubovi neoliberalnog fašizma, oni nemaju nikakva prava i uglavnom rade na crno, dok se bogati investitori rugaju zakonima i igraju ljudskim životima. Neoliberalne palate, poslovne zgrade i stambeni kompleksi bukvalno se zidaju na kostima poginulih radnika", rekao je.
Ipak, "Pad" je mnogo više od priče o fizičkom padu jednog čovjeka, jer kroz tu priču Mladenović ukazuje na društveno-politički i moralni pad Srbije, ali i zemalja regije.
"U bivšoj državi koja je bila radnička i seljačka zemlja imali smo svijest o općem i kolektivnom dobru i znali smo da se lična sreća ne može graditi van kolektivne sreće. U ratnim godinama su neki naopaki ljudi počeli sabirati neke nove vrijednosti koje su samo njima dobre. Tako smo vratili kalkulanstvo, pokvarenštinu i silu na javnu scenu, nemoral smo proglasili za moral, laž za istinu i došli smo do toga da živimo sebične živote i budemo ljudi koji nisu svjesni koliko je strašno ljudima oko nas", rekao je.
Glasno progovara o anomalijama društva
Naveo je kako je upravo to velika i ružna razlika između bivše Jugoslavije i zemalja koje su nastale njenim raspadom.
"Mi smo iz devedesetih izašli postiđeni i postali smo korporativni robovi, tako da na prostoru bivše Jugoslavije živi i radi roblje. O tome govorim i u predstavi 'Jami distrikt' koja postavlja pitanje šta je gore - nacija ili korporacija? Kada tako rigidno doživljavate fenomen nacije, onda završite kao korporativni rob, jer ste prosto obesmislili sve oko sebe. Radnici širom regije rade za smiješne nadoknade, često bez ikakvih socijalnih i sindikalnih prava, a u radikalnim slučajevima kakve vidimo u fabrici Geox u Vranju ili Jura u Nišu radnici moraju nositi pampers tokom radnog vremena, jer im nije dozvoljena ni pauza za odlazak u toalet. To je tako ponižavajuće u odnosu na Jugoslaviju koja je bilja zemlja radničkih prava, radničkih odmarališta, urednih plata, socijalnog osiguranja i relativno normalnog radničkog života", rekao je.
Kao umjetnik, ali i kao čovjek Mladenović osjeća potrebu da progovara o ovim, ali i brojnim drugim anomalijama savremenog društva. Radi to bez dlake na jeziku i bez pristajanja na kompromise u nadi da čestitim radom može utjecati na svijest ljudi, bar onih nekoliko stotina koji svake večeri dolaze u pozorište.
"Oni protiv kojih se mi borimo raspolažu svim medijima i uzurpirali su parlamentarne demokratije svijeta u kojem živimo. Mi živimo u svijetu suspendovane demokratije koja služi da neki ljudi vladaju, da neki finansijski klanovi ostvare svoje ciljeve i akumuliraju što više novca za sebe. Oni kontrolišu medije i u poziciji su da izopače svijest ljudi. Sve što vidimo od devedesetih jeste uspostavljanje neoliberalnog fašizma koji forsira nasilje, kič, pornografiju najgore sorte, estradizuje društvo, proizvodi stotine reality programa i do te mjere uprošćuje svijest ljudi da ih pretvara u nagonska bića koja trebaju jesti, spavati i pariti se. U tom slučaju nije bilo potrebe da evoluiramo u ljude kakvi jesmo", zaključio je Mladenović.
