Kemal Rizvanović o predstavi "Mekoća": Ogromni pritisci na muškarca su od patrijarhata, nije dobar ni za koga

"Mekoća" je autorski projekt koji je radio s kolegicama i kolegama Albanom Ukajem, Borisom Lerom, Josipom Stapićem, Selmom Spahić i Eminom Omerović. Također, koreografkinja predstave je Ana Kreitmeyer, scenografkinja Paola Lugarić Benzia, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović I kompozitor Draško Adžić. Predstava "Mekoća" bavi se pitanjem maskuliniteta, propitujući pritiske i modele muškosti duboko ukorijenjene u patrijarhalnim obrascima.

"Mladi irski pjesnik Daragh Fleming ima jednu pjesmu u kojoj kaže da ako ikada bude imao sinove da će to biti opasni muškarci. Muškarci koji će se smiješiti psima, koji neće dozvoliti da ponos bude razlog njihovog skrivanja, neće nositi maske kada ih nešto boli iznutra. Znat će da je ranjivost snaga. Znat će da su sasvim dobri takvi kakvi jesu, da neće skrivati emocije, neće rješavati ništa nasiljem, preoblikovat će maskulinitet u nešto što će se njima svidjeti, nešto što će biti mekše na dodir. Bit će to opasni sinovi, ali ne onako kako to društvo očekuje. Ovakvi sinovi bi danas zaista bili najopasniji muškarci. Bili bi u suprotnosti sa cijelim patrijarhalnim sistemom", navodi Rizvanović.

Ovaj glumac ističe kako patrijarhalni sistem tjera mnoge muškarce da se od malih nogu bore protiv nježnosti, emocija i svega onoga što jedan dječak nosi u sebi.

"Dječak je natjeran da se bori protiv mekoće u sebi, da gleda na nju kao na neki virus, da taj 'maligni' dio sebe odstrani i potisne jer se samo tako može integrisati u društvo, da tim odstranjivanjem zasluži da nečemu pripada. Da bi imao drugove jer drugovi su već odavno svoje odstranili, ranije su počeli trenirati, samo čekaju i njega da se uklopi, a dječaku su potrebni drugovi", kazao je.

"Izazov je istražiti novi svijet kojem smo naslućivali pravila

Rizvanović ističe da je sa ekipom predstave pokušao propitati da li je moguć neki novi svijet, takav da je briga o drugome najveći cilj.

"Ispitivali smo 'radikalnu mekoću' kao alternativu svijeta u kojem živimo. Istina, ovaj sistem je tu već jako dugo i zato nam je bio veliki izazov istražiti novi svijet kojem smo samo naslućivali pravila. Izazovno je bilo pronaći načine kojima bi se iskazala nježnost, briga, pažnja, a da to ne bude kliše, kao i da nije previše invazivno za drugu osobu. Vidjeli smo da je mnogo lakše pronalaziti načine kada je u pitanju nasilje ili agresivnost jer su takve scene, nažalost, prisutnije u našim životima. Lakše je podržavati nešto što si često gledao ili čemu si češće svjedočio", poručuje.

"U predstavi nema klasičnih uloga, svaka scena je nastala iz improvizacija"

Pojasnio je da "Mekoća" nije dokumentarna predstava, već su se kroz rad služili svojim biografijama jer su željeli pronaći poveznicu sa svojim odrastanjima i pitanjem šta je ono što zaustavlja mekoću, zašto je nasilje primarni princip organizacije društva i koji pritisci maskuliniteta oblikuju muškarce.

"U predstavi nema klasičnih uloga. Svaka scena je nastala iz improvizacija, tako da su, služeći se tim, kao i našim odnosima prema temama, Selma i Emina oblikovale četiri arhetipa u kojima će se sasvim sigurno svako moći pronaći. Humor je također neizostavan dio predstave koji na kraju vrlo dobro služi da naglasi i njenu oštrinu. 'Mekoća' je jako važna predstava za društvo danas, jer svaki dječak mora nekad odrasti. Sve što je potiskivao će nekad morati isplivati. Vrlo često to bude u vidu nasilja", kazao je.

Ovaj glumac ističe da je vrijeme za pokušaj uspostavljanja nove organizacije društva.

"Patrijarhat oblikuje i muškarce i žene, a pokazuje se da nije dobar ni za koga. Ogromni pritisci na muškarca su upravo od strane tog sistema koji mu govori da mora biti jak, snalažljiv, izdržljiv, fizički nadmoćan, neovisan, agresivan, dominantan, da je uvijek tu kad zatreba, da je junak, da nikad ne pokazuje slabosti ili emocije, da je šutljiv i vrijedan. Ogromna je to količina energije koja se uzaludno troši. Rijetki su dječaci/muškarci/sinovi koji nekom srećom pronađu za sebe neki kanal, uz pomoć kojeg mogu da budu ono što stvarno jesu. Ostatak je, nažalost, samo u službi sistema i kao da ih se samo sprema za finalni čin, militarizaciju", kazao je.

Nastala je u koprodukciji INK Pula i SARTR-a. Pored Selme Spahić, autorski tim čine i dramaturginja Emina Omerović, koreografkinja Ana Kreitmeyer, scenografkinja Paola Lugarić Benzia, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović i kompozitor Draško Adžić. Ulaznice možete nabaviti na karter.ba te na blagajni SARTR-a.

Govoreći o planovima za naredni period, Rizvanović je kazao da igra redovne mjesečne repertoare u Sarajevskom ratnom teatru, a osim toga bit će dio filma "Quo Vadis Aida?: The Missing Part" čije je snimanje u toku.