Ismet Nuno Arnautalić: Razočaran sam što filmadžije ne mogu raditi svoj posao; novca ima, ali se ne dijeli

Otkrio je kako je nastala ideja da realizuje dokumentarce na svom Facebook profilu o ljudima koji, nažalost, više nisu s nama. Govorio je o motivaciji iza svojih filmova i načinu na koji želi očuvati sjećanje na značajne ličnosti iz kulturne i umjetničke sfere.

"To je projekat na kojem radim već dvije godine i do sada sam napravio 45 kratkih filmova. Filmovi traju između 10 i 15 minuta, a uglavnom su posvećeni ljudima koji su u svoje vrijeme imali veliki značaj, čak se bez njih tada nije moglo. Pošto kao društvo vrlo brzo zaboravljamo važne ličnosti, odlučio sam podsjetiti ljude na te značajne osobe. Imam listu od čak 200 takvih ličnosti i mogao bih raditi na ovom projektu još mnogo godina, ali čak i ovo što sam do sada uradio predstavlja ogroman posao", kazao je.

Nedavno je objavio kratki dokumentarac o Mirzi Delibašiću. Naravno, film zahtijeva detaljnu pripremu.

"Moj posljednji film bio je posvećen Mirzi Delibašiću i prije nego što počnem s radom, moram detaljno proučiti sve dostupne materijale - pročitati tekstove, analizirati snimke i intervjue. Tako sam, između ostalog, pročitao razgovor njihovih sinova Danka i Darjija, koji su govorili o tome kako im je dosadno što novinari često rade copy-paste, kopiraju ranije izjave i samo ih malo preoblikuju. Zbog toga često ni ne znamo dovoljno o ličnostima koje su preminule prije 30-ak godina. Stoga sam ja odlučio uraditi dokumentarac na malo drugačiji način i pronaći informacije koje do sada ljudi nisu znali", rekao je.

Nastavljajući priču o svom projektu, Ismet Nuno Arnautalić je istakao da je cilj njegovih filmova podsjetiti na te ličnosti i približiti ih publici.

"Naprimjer, Adi Mulabegović bio je čuveni humorista i vrlo duhovit čovjek. Njegove karikature krasile su novine, a bez njega bi značajan dio tadašnje štampe bio nezamisliv. Upravo je to bila moja ideja - kratko oživjeti te ličnosti kroz filmove. Moji filmovi imaju dobru gledanost. Posljednji koji sam napravio na Facebooku sakupio je više od 5.000 pregleda", kazao je.

Govoreći o svom pristupu objavljivanju filmova na društvenim mrežama, ističe:

"Nisam od onih koji žele biti prisutni na svim društvenim mrežama, brojati preglede ili zarađivati, to mi nije bio cilj. Meni je bilo sasvim dovoljno da moj film pogleda pet hiljada ljudi".

"Razočaran sam što filmadžije ne mogu raditi svoj posao"

Fondacija za kinematografiju Sarajevo odbila je finansijski podržati spomenuti projekt, što otvara pitanje je li u ovakvom društvu, u kojem podobnost često nadmašuje sposobnost, moguće stvarati i boriti se za umjetnost dok lični interesi prožimaju sve sfere društva.

"Postoje Fondacija za kinematografiju Federacije Bosne i Hercegovine i Fondacija za kinematografiju Kantona Sarajevo, a ja se više uzdam u ovu drugu, koja je tek oformljena, jer kako kažu po Dejtonu, kultura pripada kantonu. Novca ima, ali se ne dijeli. Ja sam konkurisao s projektom 'Tragovima poznatih ljudi' na fondaciju i odobrili su sredstva, a za nekoliko dana rekli su da je to bila greška. Razočaran sam što filmadžije ne mogu raditi svoj posao. Ovdje ova sredina kao da to i ne cijeni, kao da misle da oni mogu bez toga i da su najvažnije poruke koje nam upućuje Dodik, a to je potpuno nevažno. Važnija je kultura od tih nekih prolaznih ljudi", istakao je.

Dalje je naveo da lični interesi i stranačke kombinacije često odlučuju o tome ko dobija podršku.

"Kako je Sanja Vlaisavljević postala ministrica, niko ništa ne dobija, a ona tvrdi da na računu postoji preko 10 miliona. Međutim, kada treba dodijeliti novac, on ide nekim čudnim tokovima i ne završi gdje treba. Kad sam ja konkurisao priložio sam kritike koje su mi dali Sidran, Ismar Mujezinović i Edo Numankadić i ti ljudi su rekli da je to projekat koji treba podržati, ali očigledno to njima ništa ne znači. Ako niste u nekoj stranačkoj kombinaciji, nećete ništa ni dobiti", poručio je.

Proces prijavljivanja projekata na filmske konkurse je iscrpljujući i često netransparentan proces.

"Prije svega, nije lako konkurisati. Vrlo je komplikovano ispuniti sve uslove, treba dostaviti jedan papir pa drugi, toliko je zamršeno. Kada se konkurs završi i objave rezultati ko je prošao, a ko nije, nikada se ne obrazloži kako je žiri glasao i zašto je neki projekat odabran te po kojim kriterijima. Ja nisam želio da to detaljno istražujem. Uz sve preporuke koje sam imao, činilo mi se čudnim, ali takav proces je i zamoran, pa čovjek gubi volju", kazao je.

Mnogo voli svoj rodni grad Sarajevo i upravo ga ljubav prema njemu motiviše u radu.

"Moram priznati, ja sam veliki zaljubljenik u Sarajevo. Volim ovaj grad i sve što radim, radim iz ljubavi prema njemu. Napravio sam hiljadu filmova za četiri općine koje pripadaju glavnom gradu, a uz to sam napravio i knjigu za svaku općinu. Nažalost, nijedan načelnik nije bio zainteresovan da ima knjigu o svojoj općini pa sam ih objavio na svojoj web stranici sagafilm.com. Čudno je ovo doba. Ima mnogo talentovanih ljudi, ali nema podrške, što je veoma teško. Da nemam vlastite tehničke kapacitete i znanje, bilo bi mi gotovo nemoguće sve ovo realizovati", rekao je.

"Shvatio sam da se mora raditi - ako nemate šta raditi, onda izmislite"

Iako je u osamdesetim godinama, on i dalje ne gubi inspiraciju za rad. Pitali smo šta ga pokreće - želja da ljudima prenese priču ili vlastito zadovoljstvo.

"Ja sam još kao mlad počeo raditi. Bio sam učenik Druge gimnazije, a prvi posao mi je bio da ujutro nosim novine. Podijelim ih, završim do osam sati i onda krenem u školu. Shvatio sam da se mora raditi, a ako nemate šta raditi, onda izmislite. Pamtim jednu rečenicu koju je Adi Mulabegović vrlo mudro kazao: svako jutro prošetajte psa, čak i ako ga nemate. Morate izmisliti neki posao, jer ako ujutro provodite vrijeme listajući kanale, vrlo brzo ćete otići u prazno. Ja sam pronašao tajnu - samo treba raditi. Još uvijek imam ideja i snage i nadam se da ću dogurati do 100-te godine", ispričao je.

Cijeni potencijal današnjih mladih generacija i njihove mogućnosti u savremenom društvu.

"Vjerujem u ovu generaciju mladih ljudi. Oni su mnogo pametniji nego što smo mi bili u njihovim godinama, jer imaju bolje uslove. Moj mali unuk je već naučio engleski, dok mi, kada smo počinjali s Indexima, nismo znali ni riječ engleskog. Muziku smo slušali i zapisivali kako se izgovara. Današnja generacija ima velike prilike, ali društvo ih često sputava. Ipak, oni su uporni, sposobni i vole raditi, a društvo bi trebalo da iskoristi njihov potencijal", kazao je.

Kroz produkcijsku kuću SaGA, čuva blago bosanskohercegovačke kinematografije, uključujući više od 60 dokumentaraca nastalih tokom opsade Sarajeva, a u razgovoru se prisjeća kako je uprkos oskudnoj filmskoj opremi pronalazio načine da istine iz tog teškog perioda dospiju do svijeta.

"Mogu reći da smo u tom periodu imali određenu podršku vlasti - nisu nas dirali, nisu nas slali u vojsku. Mi smo bili umjetnici i znali smo snimati filmove, a ne ratovati i to je neko shvatio pa nas pustio na miru. Naše filmove smo prikazivali na svjetskim festivalima i imali priliku da ih pošaljemo gdjegod smo htjeli, ali smo uvijek morali poslati bar dvojicu ljudi - režisera, scenaristu ili glumca, jer je uvijek postojao interes novinara za razgovor. Kada bi neko došao iz Sarajeva u Berlin usred rata, to je bilo zanimljivo novinarima te kako je neko uspio izaći iz zemlje dok rat traje. Zanimalo ih je šta se dešava u našoj zemlji i kakvo je stanje", ispričao je.

"Započeli smo serijal 'Ulica pod opsadom'. Svakodnevno smo bili s ljudima i snimali dvominutne filmove. Pratili smo ljude koji su išli po vodu, razmišljali o tome kako doći do izvora, snimali kako koriste vodu i trude se potrošiti je što manje kako ne bi morali opet ići po novu. To su bile zanimljive priče, a nekoliko evropskih televizija prenosilo je te serijale jer su ljudi željeli vidjeti te priče. Dosta je bilo onih koji ginu, ali mi se nismo fokusirali na ratne akcije, već na ljudske sudbine, što je ljudima bilo mnogo zanimljivije", rekao je.

Osvrćući se na tadašnje okolnosti, naveo je da je to bilo opasno vrijeme, ali isto tako vrijeme kada ste uvijek imali neku ideju - uzmete kameru, krenete niz ulicu i pronađete temu.

"Danas je to problem. U ono doba nije bio problem pronaći ideju, problem je bio pronaći sredstva, dok je danas obrnuto - novca ima, ali je teško doći do dobre ideje", objasnio je.

Nedžad Begović u svojoj "Kobajagi knjizi" zabilježio je anegdotu o Ismetu Nuni Arnautaliću i Bodi Kovačeviću, kada je tokom turneje Indexa u Sovjetskom Savezu ujutro nakon koncerta zatekli nepoznatog čovjeka u svojoj sobi.

"Bili smo prva pop-rock grupa koja je dobila pristup publici u Sovjetskom Savezu, ali dobili smo upozorenje da ne smijemo svirati brze pjesme. Tokom turneje uglavnom smo izvodili svoje autorske pjesme koje tada nisu bile poznate, ali su bile rock’n’roll. Mi smo tada imali najsavremenije instrumente tog vremena. Na gotovo svakom našem koncertu, u prvim redovima su sjedili muzičari koji su došli samo da vide naše gitare i ostale instrumente. Jednom prilikom, nakon koncerta, probudio sam se ujutro i ugledao čovjeka kako sjedi pored naših kreveta i posmatra nas dok spavamo. Nisam mogao vjerovati šta se dešava. Probudio sam Bodu i pitao ga ko je taj čovjek. Tada nam je rekao: 'Morao sam ući, vi ste moji idoli. Ušao sam samo da vas vidim dok spavate'. Nakon toga smo ga poveli na doručak i kafu, razgovarali s njim i sve se smirilo. Za njega je to bio ogroman trenutak. Sve se to dešavalo 1968. godine", ispričao nam je kroz smijeh.

Priča o Indexima nije "zaokružena" u diskografskom smislu. U narednom periodu planira uraditi kratki film o Indexima u trajanju od 12 minuta.

"Trenutno istražujem sve njihove pjesme, s podacima o autorima i godini nastanka. Do sada sam došao do ukupno 170 pjesama, od kojih je 140 Indexa, a 35 je snimio Davorin. Privodim kraju i kratki film o Indexima od 11 minuta, koji donosi priče o kojima malo ko zna. Fotografije i materijale uglavnom prikupljam sam, kroz prijatelje ili vlastite arhive", rekao je.

Ne planira prestati s radom te će i dalje objavljivati zanimljive dokumentarce na svom Facebook profilu.

"Dobro se osjećam s obzirom na godine i ne planiram stati. Moja kćerka mi kaže: 'Tata, sada te ne možemo pratiti. Prebrz si za nas, ne možemo te stići', alli to je razlika u generacijama. Ja znam da kad je meni otac nešto rekao da uradim, ja sam to morao uraditi odmah, dok i današnje generacije urade, ali opet kažu da ne mogu odmah te da će odraditi za dan-dva i u tome je razlika", naveo je Ismet Nuno Arnautalić na kraju razgovora za Klix.ba.