Iransko-kanadska fotožurnalistica Kiana Hayeri: Sarajevo mi je mirna baza kojoj se uvijek vraćam

Njene fotografije otkrivaju priče o ljudskoj hrabrosti i dostojanstvu u najmračnijim trenucima i okruženjima. Za svoj rad dobila je najprestižnije nagrade, poput Press Photo 2025. za projekt "No Woman’s Land" (prikazujući položaj žena u Afganistanu pod talibanskim režimom).

Kiana je također Senior TED fellow, National Geographic Explorer i redovna saradnica The New York Timesa i National Geographica. U intervjuu za Klix.ba govorila je o pristupu vizualnom pripovijedanju, izazovima sa kojima se suočava, ali i o ulozi koju fotografija ima u razumijevanju složenih priča iz područja konflikta.

Već neko vrijeme živiš u Sarajevu. Kako te je grad oblikovao, kako lično tako i profesionalno?

Ne mogu dati baš precizan odgovor na ovo pitanje jer je moj kontakt sa Sarajevom bio ograničen zbog čestih putovanja, ali Sarajevo mi je mirna baza kojoj se uvijek vraćam i u kojoj odmaram prije nego što ponovo krenem na put.

Šta vas je uopšte privuklo Sarajevu i šta vas je zadržalo da ostanete?

Isprva je to bila znatiželja. Provela sam šest mjeseci u Bosni prije otprilike 13 godina i nešto u vezi s tim gradom mi je ostalo urezano u sjećanje. Djelovao mi je poznato na načine koje nisam mogla u potpunosti objasniti; možda zbog slojevite historije, topline ljudi ili emocionalne iskrenosti mjesta. Preselila sam se ovdje sa svojim partnerom, namjeravajući ostati samo nekoliko mjeseci, ali to je bilo prije dvije i po godine, i Sarajevo je postalo tiha baza iz koje mogu gledati i unutra u sebe i prema van.

Šta biste željeli da i publika i autori ponesu sa ovogodišnjeg izdanja Sarajevo Photography Festivala?

Nadam se da će ljudi otići sa obnovljenim osjećajem povezanosti, ne samo sa pričama koje se pričaju, već i sa ljudima iza tih priča. Festival stvara prostor gdje se mogu okupiti i početnici i već etablirani autori, gdje čovjek može biti manje usamljen u svojoj radoznalosti ili tuzi. Također, to je podsjetnik da vizualno pripovijedanje ima značaj, da se mogu postavljati teška pitanja, pobuđivati emocije i graditi mostovi preko udaljenosti i razlika.

Tema ovogodišnjeg festivala je Weltschmerz, svojevrsna tuga za svijetom. Kako se taj koncept odražava u vašem radu, posebno u tihim, ličnim pričama koje birate da ispričate usred sukoba i previranja?

Weltschmerz, ta duboka tuga zbog nepravdi u svijetu, nešto je što nosim sa sobom svaki put kad fotografišem. Ali trudim se da to ne postane paralizirajuće. Moj rad je na raskršću između slomljenog srca i nade. Da, postoji bol, ali postoji i istrajnost, dostojanstvo, pa čak i radost u najmračnijim uglovima. Mislim da moj posao nije da nudim lažni optimizam, nego da prikažem emocionalnu složenost mjesta koja dokumentujem, gdje tuga i otpor žive jedno pored drugog.

Izvještavali ste iz Afganistana, često dokumentujući pod režimima koji su duboko represivni prema ženama. Na koju unutrašnju snagu ili svijest se oslanjate u tim trenucima?

Najviše se oslanjam na snagu samih žena. Biti okružena ženama koje biraju da nastave živjeti punim plućima, čak i kada im je svaki dio života ograničen, daje mi hrabrost. Takođe crpim iz svog vlastitog iskustva i pozadine; znam šta znači živjeti između kultura, nositi naslijeđenu traumu i boriti se za svoj glas. Na terenu ostajem prizemljena tako što duboko slušam i uvijek sebi postavljam pitanje: za koga je ova priča i koja je moja odgovornost u njenom pripovijedanju?

[INSTAGRAM]DIZKJxftsZp[/INSTAGRAM]

U svom radu o Afganistanu ističete kako se otpor često odvija iza zatvorenih vrata, kroz ples, kanu, i male rituale. Kako te tihe činove prevodite u slike koje govore cijelom svijetu?

Sve počinje od povjerenja. Bez njega ti trenuci ne bi postojali pred kamerom. Provodim mnogo vremena jednostavno prisustvujući, bez fotografisanja, kako bi ljudi mogli odlučiti kada su spremni da budu viđeni. Kad izvadim fotoaparat, trudim se da zadržim isti nivo poštovanja i nježnosti. Ne želim izvući sliku, već odraziti emociju. Kada svijet vidi te tihe akte radosti i prkosa, nadam se da će se narativ promijeniti. Te žene nisu samo žrtve. One su umjetnice, mislioci, ljubavnice. Njihov otpor nije uvijek glasan, ali je stalno prisutan.

Dugoročno pripovijedanje stvara prostor za složenost. Omogućava ljudima da se razvijaju pred objektivom. Također mijenja dinamiku; osobe koje fotografišem više nisu samo "subjekti", već postaju suradnici. Kada godinama dolazim na isto mjesto ili pratim istu priču, ona postaje isprepletena povjerenjem, historijom i emotivnim nijansama. Tada pripovijedanje prelazi granice dokumentacije i postaje nešto dublje, a to je odnos.

Da, pratim rad nekoliko fotografa iz regiona čiji rad duboko cijenim. U mnogim balkanskim fotografskim pričama osjeća se sirova intimnost i emocionalna dubina, možda zbog blizine rata, gubitka i migracija. Sjećanje na sukobe i dalje ostaje prisutno, ne uvijek kao glavna tema, već u teksturi svakodnevnog života. Vidim jednu vrstu poetskog realizma koja mi je bliska i mislim da me upravo taj zajednički emocionalni jezik privlači.

Na čemu trenutno radite?

Nastavljam svoj dugoročni projekat o obrazovanju pod pritiskom sukoba, koji je započeo u Afganistanu, a sada se proširio i na druge regije. Projekat istražuje kako konflikti, ekstremizam i političke odluke ometaju obrazovanje, te kako mladi ljudi, posebno djevojke, pronalaze načine da ipak nastave učiti. Naziva se "Shattered Classrooms" (Razbijene učionice). Također, uzimam vrijeme za razmišljanje i prilagođavanje, dajući sebi prostor da se nove ideje organski razviju.

Ako biste imali jedan savjet za mlade dokumentariste iz ovog regiona, šta bi to bilo?

Počnite sa onim što znate. Najsnažnije priče često dolaze iz vaše neposredne okoline. Ne morate ići daleko da biste napravili značajan rad. Ostanite znatiželjni, otvoreni i ne bojte se suočiti s nelagodom. I zapamtite, vaš posao nije samo da svjedočite, već i da suosjećate.