Intervju / Helena Vuković: Sve predrasude i stigmatizacija o bilo čemu proizlaze iz neznanja

Vuković zajedno s Harisom Bidžanom tumači glavne likove predstave "Na slovo F" koji je nastao po tekstu Lejle Kalamujić. Ovog utorka očekuje nas prvo scensko uprizorenje ovog teksta, o čemu je bh. glumica govorila za Klix.ba.

"Kroz oživljavanje svijeta jedne psihijatrijske klinike, te odnose između pacijenata i medicinskog osoblja, tekst tematizira mentalno zdravlje, potragu za smislom, pravo na izbor i slobodu, te potrebu za drugim ljudskim bićem. Ansambl predstave čini 14 glumica i glumaca, biografije likova su jako kompleksne, ali je zanimljivo da svaka od njih ima svoj kraj – sretan ili nesretan", kaže Vuković na početku razgovora.

Helena igra lik Nele, usamljene i društveno izolovane djevojke, koja je zbog životnih okolnosti i trenutne duševne nestabilnosti potražila pomoć u psihijatrijskoj klinici.

"Rad na ulozi je zahtijevao veliku pripremu, od same analize teksta do istraživanja i razgovora sa ljudima koji su imali slične sudbine kako bih došla do životne, a zatim i scenske istine. Ono što mi je također bila vodilja u radu na ulozi je što je Nela u bolnicu stigla tramvajem, koji osim što ima više simboličkih značenja u našem komadu, za mene znači da se radi o djevojci koja je tu, među nama, neko pored koga prolazimo svaki dan, neko od naših prijatelja ili porodice", navodi Vuković.

Govoreći dalje o svom liku pojašnjava: "Njen proces ozdravljenja počinje sklapanjem prijateljstva sa mladićem Alenom - oni ne dijele samo bolničku sobu, već i svoje tajne, želje i postaju jedno drugom utočište i snaga. Za mene je ovo bio najkompleksniji proces rada na ulozi do sada, zbog kompleksnosti samog lika, kao i zbog dramaturgije vremena – sadašnjost, prošlost, daleka prošlost. Moj rad na ulozi još uvijek nije završen, i nadam se da ću u ovih nekoliko dana do premijere osvojiti još neke nijanse Nelinih boja. Imala sam dosta uspona i padova tokom procesa, što je valjda u prirodi glumačkog posla, a proces ću pamtiti i po divnoj saradnji sa kolegama glumcima i glumicama, rediteljicom Ivom Milošević i saradnicom za scenski pokret Amilom Terzimehić".

Napominje kako je Lejla Kalamujić kao mjesto radnje odredila "Kraj svijeta iliti jedna psihijatrijska klinika u Sarajevu", pa je to, kako kaže Helena, zaista priča o ljudima oko nas.

Psihičko zdravlje više ne smije biti tabu

"Zbog načina na koji je tekst napisan i tretiran, u kojem ima i dosta sarajevskog humora, mislim da će se svako kao pojedinac, na bilo kojem mjestu na svijetu, moći prepoznati u nekoj misli ovih likova. Naposlijetku, voljela bih da publika prepozna ideju da je ljubav, zajedno sa svim svojim sinonimima, imperativ zdravog psihičkog života, i da je najveće blago na svijetu drugo ljudsko biće", govori Vuković.

Također, naglašava da je još jedna stvar koja se ističe kao vrijednost teksta jeste njegova društvena angažiranost uzevši u obzir da skreće pažnju na one društveno marginalizirane.

"Ja sam jako sretna što je Lejla Kalamujić napisala ovaj komad, jer mislim da se o psihičkom zdravlju treba govoriti mnogo više i mnogo iskrenije. Ono više ne smije biti tabu. Lično poznajem mnoge ljude koji su suočavali ili se i dalje suočavaju sa akutnim ili hroničnim poteškoćama mentalnog zdravlja, i znam koliko strahuju od stigmatizacije - kako će to utjecati na zaposlenje, stvaranje značajnih odnosa sa drugima, i na to kako ih društvo vidi uopšte. Znam i mnoge koji zbog istog straha nikada nisu ni potražili profesionalnu pomoć. Naša predstava sigurno može doprinijeti boljem razumijevanju svih onih koji se, kako naši likovi kažu, 'osjećaju kao duhovi', 'nemaju nikog svog' ko ih vidi, čuje i razumije. Ne nosimo se svi jednako dobro sa životnim izazovima", govori dalje Vuković.

Napominje da se društvo mora mnogo više edukovati o mentalnom zdravlju, jer je sigurna da "sva stigmatizacija i predrasude, o bilo čemu, proizilaze iz neznanja".

"Kroz rad sam osvijestila ogroman značaj porodice, konkretno roditelja, kako u procesu razbolijevanja, tako i u procesu ozdravljenja pojedinca", dodaje.

Osvrćući se na ulogu teatra, između ostalog i u tekstovima poput ovog gdje skreće pažnju na one marginalizirane Helena kaže da je za nju "jedno od rijetkih mjesta potpune slobode".

"Prostor u kojem se može istraživati, igrati, provocirati i postavljati pitanja bez zadrške i cenzure. Mjesto koje i dalje ima snagu da nasmije ili rastuži publiku, da je podstakne da razmisli, da reaguje. Svjesna sam da su danas mnogo popularniji drugi mediji, ali, baš u duhu naše predstave, dolazak u teatar je poseban jer pruža jedinstven ljudski kontakt i razmjenu. Ono čemu se mi učimo kao glumci je da je dovoljan par očiju u kojima će predstava nešto pokrenuti, i misija je ispunjena", navodi.

Za kraj govoreći o budućim angažmanima kaže da se raduje skorijoj premijeri domaćih serija "Komar" i "Kotlina II", u kojima je ostvarila uloge.