Selimović je u rodnoj Tuzli završio osnovnu školu i gimnaziju, a 1930. godine upisuje Odsjek za srpskohrvatski jezik i jugoslavensku književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, 1936. je postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli.
Prve dvije godine Drugog svjetskog rata živio je u Tuzli, gdje je i hapšen zbog saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, a u maju 1943. godine prešao je na oslobođenu teritoriju. Tada je postao član Komunističke partije Jugoslavije i član Agitpropa za istočnu Bosnu, a kasnije politički komesar Tuzlanskog partizanskog odreda. Godine 1944. je preselio u Beograd, gdje je obavljao značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živio je u Sarajevu i radio kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor Bosna-filma, direktor Drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP Svjetlost. Godine 1971. je penzionisan i vraća se u Beograd, gdje i umire, 11. jula 1982. godine.
Selimović je obavljao i dužnost predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, dobio je počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu (1971.), a bio je i redovni član ANUBiH i SANU.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967.), Goranova nagrada (1967.), Njegoševa nagrada (1967.), Dvadesetsedmojulska nagrada SRBiH, nagrada AVNOJ-a te Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva (1962.).
Pisac paradoksa
Njegov roman "Derviš i smrt" (1966.) odmah je oduševio kritiku, a pisci iz BiH predložili su da se Selimović ovim romanom kandiduje za Nobelovu nagradu za književnost. Roman je napisan kao reakcija na tadašnji Titov režim, koji se vrlo često obračunavao sa političkim osuđenicima.
Selimovićev književni opus utkan je u sam centar bosanske književnosti, ali, na autorovo insistiranje te nekim književnim i kulturnim temama, pripada i srpskoj književnosti.
"Potječem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kojem također pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom", pisao je Selimović u pismu Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti (1976.).
Paradoks situacije vjerovatno je najbolje opisao Alija Isaković, ukazavši na ironiju da najveći srpski roman 20. stoljeća počinje Bismillom.
Objavio je djela: "Uvrijeđeni čovjek" (1947.), "Prva četa" (1950.), "Tuđa zemlja" (1957.), "Noć i jutra" (filmski scenarij, 1958.), "Tišine" (1961.), "Magla i mjesečina" (1965.), "Eseji i ogledi" (1966.), "Derviš i smrt" (1966.), "Za i protiv Vuka" (1967.), "Tvrđava" (1970.), "Djevojka crvene kose" (1970.), "Ostrvo" (1974.), "Sjećanja" (1976.) i "Krug" (1983.).
Čuveni Selimovićevi citati
"Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće"
"Svakome ću priznati pravo da me prevari – osim prijatelju!"
"Razuman se hrani da živi, a lud živi samo da se hrani i goji"
"Kad mi je teško, bježim u samoću; kad mi je još teže, tražim dobre ljude"
"Nezadovoljstvo je kao zvijer: nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača"
"Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću"
"Nema nijedne religije koja nije bezbožno rušila"
"Znanje ljudsko je neznatno, zato pametan čovjek ne živi od onoga što zna"
"Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro"
"U ratu nije dosadno, ni u nesreći, ni u muci. Kad je teško, nije dosadno"
"Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?"
Bingo City Centar se otvara sutra na Ilidži: Evo šta nudi novi tržni centar u Sarajevu
