Glumica Mina Manojlović-Vodušek: Anne Frank je aktuelna i danas, predstavlja svaku žrtvu sistema

Zanimljivo je da je Mini trebalo sedam godina da postavi ovu monodramu u pozorište. Priča nam da je uživala tokom nastanka kreativnog dijela, a da je dio realizacije monodrame bio iscrpljujući.

"U tom periodu sam nailazila na ljude koji nisu željeli pomagati nekom tek diplomiranom studentu glume i odmah su gledali svoj interes i zaradu, tako da mi nije bilo lako realizirati je. Nisam dobila sufinansiranje države za projekte, nisam naišla na pozorišna vrata koja bi bila otvorena za saradnju, onda sam prolazila kroz smrt majke kojoj je jedina želja bila da vidi ovu predstavu. U međuvremenu sam radila druge projekte, snimala film, serije, radila druge predstave, potom se udala i ostvarila kao majka. Tek tada sam se zainatila da konačno realizujem svoj san i time se vratim svom poslu. Sada već zrelija, odlučnija i spremnija naišla sam na ljude koji su bili voljni pomoći u realizaciji ove monodrame. Kreativni dio se sastojao od velikog istraživačkog rada o temi holokausta, porodice Anne Frank, raznih dokumentaraca, odlaska u muzej u Amsterdamu. Veoma dug i inspirativan, ali emotivno težak proces", rekla je.

Priča nam i kako su ona i Anne Frank karakterno identične te da se jedino razlikuju u odnosu s majkom, jer je Mini majka bila veliki prijatelj, osoba koja ju je razumjela, pružala podršku, davala elan i motivaciju da bude ovo što je danas.

"Kada sam bila godina Anne Frank osjećala sam se isto kao i ona. Svi oko mene su me smatrali djetetom i moj pokušaj da kažem nešto ozbiljno nailazio bi na neku vrstu podsmijeha. Znala sam šta želim biti kad porastem, imala sam jasan cilj, određene stavove, vezanost za oca, prve simpatije. Voljela sam da sjedim u svojoj sobi i pišem dnevnik, zidovi su mi bili popunjeni slikama i posterima. Uvijek sam imala komentar na sve, kritikovala, direktno govorila šta mislim, suprotstavljala se, voljela da se ističem, pokazujem svoje kvalitete, zabavljam goste", rekla je.

Najvažnije je biti čovjek

Mina trenutno ugovara gostovanja ove monodrame, a u planu su i serije u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani i Beogradu. Detalje nam nije mogla otkriti, ali priznala nam je da bi sada voljela raditi neku komediju.

Njena profesionalna vodilja bez koje ne izlazi na scenu je "bodro, veselo, umjetnički". To je, priča nam, naučila od profesorice Svetlane Bojković u čijoj je klasi diplomirala 2010. godine.

"Svetlana je veliki profesionalac, mnogo rada stoji iza svake njene uloge. Naučila nas je borbi - životnoj i glumačkoj. Da grabimo što više, da nema sramote i da naučimo da se istaknemo, odnosno nametnemo naše kvalitete. Ono što bih ja izdvojila, kao svoje neko stečeno znanje i vođena iskustvom, je to da je i u životu i u glumi najvažnije biti čovjek. Nepotrebna je sujeta jer ne vodi ničem dobrom. Svi se bore i svi traže svoje parče pod nebom, zavidjeti nekom znači sebe ubijati i praviti od sebe nesretnog čovjeka", rekla je.

S obzirom na to da živi na relaciji Beograd-Ljubljana, a da je česta gošća Sarajeva pitali smo je da uporedi pozorišnu situaciju u zemljama regije. Mina kaže da je stanje obeshrabrujuće i da ni u Ljubljani nema perspektive za posao, osim u nekim regionalnim ostvarenjima.

"Nedavno mi je čelnik jednog pozorišta rekao da zaposlenje mogu očekivati samo ukoliko mi je predsjednik neki rođak. To vam sve govori. Ima dobrih predstava, ali nema želje za nepretkom. Razumljivo. Plate kasne ili ih nema, po obavljenom poslu glumci i reditelji čekaju naplatu po mjesec i više dana. Općenito, u cijeloj regiji vlada učmalost. Sve je politika i sve ovisi 'o partiji'. Takvo stanje ubija u pojam umjetnike koji su puni kreativnosti koju ne mogu ispoljiti. Za kulturu se malo izdvaja pa je samim tim malo posla. Nadam se da će se nekad to promijeniti i da će jednog dana državni vrhovi shvatiti koliko kultura znači narodu, naročito u ovoj ekspanziji reality programa i promoviranja onoga što je nekad bio tabu, jer sve to vodi samo u ponor, beznađe i otuđenost", rekla je.

Ljubav prema Sarajevu

Za Sarajevo, u kojem je prvi put boravila 2006. godine, je veoma vezana. Zavoljela je ovaj grad i stekla prijatelje pa zbog toga često dolazi.

"Sarajevo je grad koji ima dušu. Ljudi su nevjerovatni, dobri, prizemni i puni duha. Glumci su sjajni, predstave igrane do posljednje kapi znoja. Sarajevo je zaista centar kulture i to je grad koji nikad ne spava. Ljubaznošću i otvorenog srca prima goste širokih ruku. Konačno, ostvaruje mi se želja da ponovo stanem na daske Kamernog teatra", rekla je.

Privatno je supruga i majka, a snagu da ide naprijed u nove životne pobjede daju joj njena djeca.

"Kad sam tužna dobro se isplačem pa pustim muziku i plešem kako bih izbacila negativnu energiju. Kad sam sretna širim ljubav među ljudima koje volim. Volim da se smijem. Opuštam se uz porodicu, volim da se igram s djecom, da ih gnjavim, ljubim. Nema ljepšeg osjećaja nego kada te ti maleni ljudi zagrle i kažu 'Volim te mamice'. Tada ne postoji nijedan problem koji supermama ne može riješiti. Volim da čitam, gledam filmove, a volim i otići sa svojim drugaricama u neki naš svijet. Ono što mi, osim djece, daje snagu da idem dalje je neki moj paralelni svijet koji živim i u kojem je sve sjajno i prma mojim mjerilima jer ipak sam ja umjetnica", rekla je Mina na kraju razgovora.