Glumica Hana Zrno: Dom ne bi trebao biti luksuz, on je za veliki broj ljudi egzistencijalno pitanje

Predstava "Dva sa dva" je kroz razgovore, lična iskustva i improvizacije, a ozbiljnim temama, poput sve težeg dolaska mladih do vlastitog stana i razlika u mogućnostima u odnosu na generacije roditelja, pristupa kroz humor i elemente tragikomedije.

Režirala ju je Ajla Bešić, a Hana Zrno igra s Farukom Hajdarevićem. Dramaturgiju potpisuje Armin Behrem. Za koreografiju je bio zadužen Emir Fejzić, a za muziku Mirza Rahmanović Indigo. Premijera je zakazana za petak, 6. novembra, u 20 sati u Teatru 071 u Ulici Sime Milutinovića Sarajlije 2/II, a reprize su planirane za 7. i 8. novembar u isto vrijeme.

"Dva sa dva" nastala je kao zajednički autorski projekt. Hana Zrno je navela da je svaki autorski proces na neki način ogoljavanje, posebno kada se bavite temama koje vas se toliko lično tiču.

"U ovoj predstavi govorimo o domu, sigurnosti i pripadnosti, ali i o svim onim okolnostima koje nam taj osjećaj otežavaju. To nisu pitanja koja smo morali tražiti daleko od sebe, jer su dio naše svakodnevnice I svakodnevnice ljudi koji nas okružuju. Kada radite autorsku predstavu, nemate unaprijed napisan tekst. Postavljate pitanja, nudite materijal i preispitujete ga, ponekad i odbacujete stvari koje su vam bile bitne i nešto za šta ste se vezali, kako bi se priča mogla skrojiti u cjelinu. Ovaj proces je zahtijevao mnogo iskrenosti, ali i povjerenja među nama, kojeg zaista nije bilo manjka", rekla je.

"Potreba za pripadnošću nas mnogo određuje"

Zanimalo nas je koliko je u zajedničkom autorskom radu važno da se svi učesnici međusobno razumiju, a koliko je važno da sačuvaju pravo na neslaganje i može li upravo neslaganje biti ono što umjetnički proces čini istinitijim.

"Mislim da je važnije da se međusobno slušamo nego da se uvijek slažemo. Svako od nas dolazi s različitim iskustvima i pogledima na svijet, a upravo te razlike mogu obogatiti umjetnički proces. Neslaganje je zdravo sve dok postoji međusobno poštovanje. Posebno kada govorimo o domu, ne možemo očekivati da ga svi doživljavamo jednako. Neko ga povezuje sa porodicom, neko sa mirisima, neko sa djetinjstvom, itd., a neko i dalje pokušava pronaći taj osjećaj. U procesu su nam se upravo iz tih različitih mišljenja rađale najbolje ideje, što je kod mene i Faruka skoro pa bilo pravilo", pojasnila je.

U predstavi se susreću ljudi koji dom doživljavaju na različite načine. Koliko nas zapravo određuje mjesto kojem pripadamo, a koliko iskustvo nepripadanja? Može li osjećaj da negdje nismo kod kuće postati važniji dio našeg identiteta od samog osjećaja pripadnosti?

"Mislim da nas oblikuju i pripadanje i nepripadanje. Dom nije nužno mjesto na kojem smo odrasli, nego prostor ili ljudi uz koje možemo biti ono što jesmo. Nekada se možemo osjećati kao stranci u vlastitom gradu, a potpuno prihvaćeno negdje gdje smo prvi put. Vjerujem da nas i sama potraga za pripadnošću mnogo određuje", ispričala je.

Govoreći o tome može li se o domu uopće govoriti kao o univerzalnom ljudskom iskustvu u društvu u kojem nemaju svi jednake uslove da izgrade život u kojem se osjećaju sigurno i prihvaćeno, navela je:

"Potreba za domom jeste univerzalna, ali mogućnost da ga imamo, nažalost, nije. Upravo se time bavimo u predstavi. Mislim da dom ne bi trebao biti luksuz. Često o domu govorimo romantično, kao o mjestu ljubavi, topline i sigurnosti. Međutim, za veliki broj ljudi, a posebno mladih, dom je danas i ozbiljno egzistencijalno pitanje. Kako razmišljati o vlastitom prostoru, kada su cijene stanova toliko visoke? Kako planirati budućnost kada nemate sigurnost zaposlenja? Kako graditi osjećaj stabilnosti u društvu u kojem se od mladih stalno očekuje da budu strpljivi i da čekaju neke bolje okolnosti? Kao što izgovorim u predstavi: 'Treba mi mjesto na kojem ću ostati i na kojem ću biti sigurna'".

"Ženski likovi se često posmatraju kroz njihove odnose prema drugima"

Postoje predstave koje publici nude odgovore i one koje je ostavljaju s pitanjima. Kada je riječ o "Dva sa dva", pitali smo je postoji li odgovor do kojeg bi željela da publika dođe ili je važnije da nakon predstave više ne može tako jednostavno razmišljati o pojmu doma.

"Ne mislim da je naš zadatak ponuditi publici jedan konačan odgovor na pitanje šta je dom. Voljela bih da nakon predstave svako malo drugačije pogleda vlastiti život i ono što možda uzima zdravo za gotovo. Ako publika izađe s novim pitanjima i nastavi razmišljati o njima, mislim da smo napravili nešto važno", poručila je.

Dalje smo razgovarali o dječijem teatru, koji se često pogrešno doživljava kao jednostavniji oblik glume, iako je upravo pred dječijom publikom možda najteže biti iskren, uvjerljiv i umjetnički precizan.

Nedavno je na sceni Pozorišta mladih Sarajevo premijerno odigrala predstavu "Lutkar i njegova djeca" autora Fahrudina Kučuka, u režiji Zarine Malkoč. Govoreći o tome koliko joj je ova predstava promijenila pogled na odgovornost koju glumci imaju prema najmlađoj publici, navela je:

"Rad za djecu nosi posebnu odgovornost jer su djeca najiskrenija publika. U predstavi 'Lutkar i njegova djeca' prvi put sam profesionalno radila s lutkama i shvatila koliko je preciznosti i mašte potrebno da biste im udahnuli život. Mislim da djeci dugujemo jednako ozbiljan umjetnički pristup kao i odraslima, jer upravo ti prvi susreti s teatrom mogu oblikovati njihov odnos prema umjetnosti i životu".

U predstavi "Preobrazba: Geneza jednog propadanja" Teodore Marković, koja je premijerno odigrana u Sarajevskom ratnom teatru, se kroz život jedne žene otvaraju pitanja slobode, emancipacije i transgeneracijske traume. S tim u vezi, otkrila je smatra li da bosanskohercegovački teatar uspijeva ponuditi nove slike ženskog iskustva ili se žene na sceni još uvijek prečesto posmatraju kroz prizmu patrijarhalnih obrazaca.

"Mislim da se stvari polako mijenjaju, ali da još uvijek imamo mnogo prostora za napredak. Ženski likovi se često posmatraju kroz njihove odnose prema drugima, umjesto kroz vlastite želje i unutrašnje sukobe. 'Preobrazba' mi je bila posebno važna jer kroz život jedne žene otvara pitanja naslijeđenih trauma, slobode i izbora. Voljela bih da na sceni viđamo što više složenih i autentičnih ženskih likova", kazala je.

"Autentičnost ne znači nužno odbijanje kompromisa"

Ostvarila je ulogu i u predstavi "Tri boje cvekle" po tekstu Nejre Babić Halvadžije, kompozitorice i rediteljice Irene Popović Dragović. Govorila je o tome koliko je rad na ovom djelu od nje zahtijevao da izađe iz vlastite zone komfora i preispita granicu između onoga što njen lik pokazuje okolini i onoga što u sebi potiskuje. Također je otkrila postoji li nešto što joj prije rada na predstavi nije bilo toliko očigledno, a što danas prepoznajete i izvan pozorišne scene.

"Muzikom se bavim praktično cijeli život. Svirala sam violinu, bavila se operskim pjevanjem, pjevala u horu i muzika je oduvijek bila veliki dio mog života, tako da rad na operi 'Tri boje cvekle' za mene nije bio toliko izlazak iz zone komfora, Koliko prilika da spojim dvije umjetnosti koje podjednako volim. Ono što mi je bilo posebno zanimljivo jeste način na koji ova opera povezuje različite muzičke i scenske izraze, a kroz temu gubitka pokazuje kako se emocija može prenijeti glasom i muzikom, čemu svjedočimo svako igranje. Takvi me procesi podsjete koliko su muzika i gluma povezane i kako mogu imati terapeutska svojstva", ispričala je.

Smatra da je imala veliku sreću što je do sada radila s divnim ljudima, na projektima koji su je na različite načine oblikovali kao glumicu.

"Neki su mi bili posebno bliski zbog tematike, neki zbog načina rada, a neki su me naučili nečemu što možda u tom trenutku nisam ni očekivala, ali isto tako mislim da mladi glumci nemaju uvijek luksuz birati isključivo ono što im umjetnički najviše odgovara. Posebno kada uzmemo u obzir koliko je teško dobiti stalni radni odnos u nekom od naših pozorišta. Mogućnosti za zaposlenje su jako ograničene, a veliki broj mladih glumaca godinama radi honorarno, bez sigurnosti i kontinuiteta. Nekada prihvatite projekat jer vas istinski uzbuđuje, a nekada zato što morate raditi i živjeti od svog posla. Ne mislim da u tome nužno ima nešto loše", navela je.

Za nju je važno da bez obzira na projekat pokušava pronaći nešto što je pokreće i kroz šta može napredovati.

"Nekada je to lik, nekada saradnja sa određenim rediteljem/rediteljicom Ili kolegama, a nekada prilika da savladam neku novu vještinu. Mislim da autentičnost ne znači nužno odbijanje kompromisa. Ona se možda više ogleda u načinu na koji pristupate poslu, u vašem odnosu prema kolegama, odgovornosti i integritetu koji zadržavate bez obzira na okolnosti. Još uvijek učim i razvijam se i svjesna sam da je preda mnom još mnogo rada. Voljela bih jednog dana imati veću slobodu u izboru projekata, ali ne želim izgubiti radoznalost i otvorenost prema različitim iskustvima. Jer upravo me ta raznolikost, čini mi se, najviše obogaćuje kao glumicu", rekla je Hana Zrno na kraju razgovora za Klix.ba.