Intervju / Glumac Edin Koja Avdagić: Balkanski čovjek mnogo lakše procesuira nasilje nego ranjivost

Kao jedan od najinovativnijih latinoameričkih pisaca, Manuel Puig romanom "Poljubac žene pauka" prkosio je žanrovskim i ideološkim konvencijama. Radnja je smještena u zatvorsku ćeliju u Buenos Airesu za vrijeme vojne diktature, gdje se susreću dvojica zatvorenika: Molina, kažnjen zbog svoje seksualne orijentacije i Valentin, politički zatvorenik.

Dok Molina prepričava filmove kao bijeg od stvarnosti, između njih se razvija odnos kojim se prevazilazi jaz između dvojice potpuno različitih ljudi, apolitičnog sanjara i političkog borca. Radeći po motivima dramatizacije Darka Lukića, predstava "Poljubac žene pauka" kroz dramaturšku dekonstrukciju istražuje moć humora i pripovijedanja kao sredstva preživljavanja, granice slobode te odnos političkog i ličnog.

O radu na predstavi "Poljubac žene pauka" koju je režirao Alen Šimić

Reprize ove predstave su zakazane za 24. i 25. maj s početkom u 20 sati, a ulaznice možete kupiti putem platforme karter.ba.

Pored Edina Koje Avdagića, u predstavi glumi i Dino Sarija. U predstavi "Poljubac žene pauka", odnos između Moline i Valentina postepeno ruši ideološke i lične barijere. Zanimalo nas je kako je Avdagić kao glumac pristupio građenju tog emocionalnog približavanja dva čovjeka koji dolaze iz potpuno različitih svjetova - jedan je apolitičan, a drugi je politički zatvorenik.

"Vrlo rano smo osjetili da bi bilo potpuno pogrešno igrati taj odnos kao klasičnu psihološku transformaciju dva lika. Mnogo nas je više zanimalo šta se dešava kada dva potpuno različita ontološka principa preživljavanja ostanu zatvorena u prostoru iz kojeg više ne mogu pobjeći ni fizički ni emotivno. Valentin pokušava organizovati haos kroz disciplinu, ideologiju i racionalnu kontrolu stvarnosti, dok Molina egzistira kroz imaginaciju, afektivnost i gotovo poetsku potrebu za nježnošću. I onda se desi taj paradoks da upravo prostor melodrame, filma i sentimentalnosti počne destabilizovati rigidne konstrukcije identiteta i muškosti", kazao je Edin Koja Avdagić.

Dalje je naveo da je proces rada u jednom trenutku prestao biti analiza lika i postao neka vrsta kolektivne emocionalne dekonstrukcije.

"Počneš se pitati koliko čovjek stvarno postoji bez performansa vlastite snage, inteligencije ili političkog identiteta. I možda je upravo zato taj odnos toliko bolan, jer govori o trenutku kada više nemaš gdje sakriti vlastitu potrebu za bliskošću", rekao je.

Ovaj roman Manuela Puiga iz 1976. godine oduvijek je nazivan kontroverznim. Bh. glumac je ovu predstavu premijerno odigrao još 2016. u Kamernom teatru 55. Na pitanje smatra li da je u međuvremenu u bosanskohercegovačkom društvu imalo "popustila" stigma protiv LGBT osoba, odgovorio je:

"Mislim da je bosanskohercegovačko društvo danas estetski liberalnije, ali ne nužno i egzistencijalno slobodnije. Samo su se promijenili jezici kroz koje društvo reguliše različitost i proizvodi osjećaj prihvatljivog identiteta. Zanimljivo mi je što se 'Poljubac žene pauka' toliko često tretira kao kontroverzan tekst, a meni je tokom rada sve više djelovao kao jedna melanholična meditacija o ljudskoj usamljenosti, ali možda je upravo to problem. Čini mi se da balkanski čovjek mnogo lakše procesuira nasilje nego ranjivost. Kod nas ljudi često lakše govore kroz kolektiv, naciju, ideologiju ili historiju nego kroz vlastitu intimnost. I možda zato ovaj tekst i dalje djeluje subverzivno, jer nas prisiljava da gledamo čovjeka izvan društvenih etiketa i političkih konstrukcija".

U ovom komadu se sudaraju stvarnost zatvora i unutrašnji svijet mašte. Razgovarali smo o tome koliko je bilo izazovno igrati lik koji istovremeno pokušava zaštititi sebe humorom, a zapravo otkriva vrlo duboku usamljenost.

"U jednom trenutku sam prestao doživljavati Molinu kao 'duhovitog' lika. Počeo mi je djelovati kao čovjek koji imaginacijom pokušava spriječiti vlastiti unutrašnji raspad. Filmovi koje pripovijeda gotovo postaju emocionalna liturgija preživljavanja, pokušaj da proizvede ljepotu unutar prostora potpuno lišenog nježnosti. Tokom procesa smo mnogo govorili o tome koliko savremeni čovjek koristi ironiju, humor i performativnost kao sofisticirane mehanizme skrivanja vlastite krhkosti. I onda shvatiš da humor možda uopće nije suprotnost boli nego njen najrafiniraniji oblik", kazao je.

Naveo je da mu je Molina postao duboko tragičan upravo zato što kroz kič, melodramu i pretjerivanje pokušava spasiti neku ideju ljubavi, nježnosti i smisla.

"Kao da čovjek pričanjem priča pokušava odgoditi vlastiti egzistencijalni nestanak, skidati slojeve tehnike, psiholoških objašnjenja i potrebe da stalno proizvodiš značenje. Ostanu pogled, prekid, energija između replika i sposobnost da podneseš prazninu bez potrebe da je odmah ispuniš glumačkom aktivnošću. I to onda prestane biti samo pitanje glume. Postane pitanje savremenog identiteta uopšte i čovjekove potrebe da konstantno proizvodi verziju sebe koja je društveno prihvatljiva i reprezentativna", ispričao je.

Predstava koristi vrlo intiman prostor u kojem stan u kojem se nalazi Teatar 071 postaje i zatvor i utočište. Pitali smo ga koliko takva blizina publike mijenja njegovu igru i osjeća li veću odgovornost da političku i emotivnu dimenziju komada prenese onako kako ovom djelu dolikuje.

"Takav prostor gotovo potpuno ukida klasičnu pozorišnu distancu između izvođača i publike. U jednom trenutku publika više ne 'gleda predstavu' nego ulazi u zajednički energetski i emotivni prostor s glumcem. To je veoma brutalan prostor jer eliminiše mogućnost glumačke dekoracije. Ne možeš više igrati emociju ili proizvoditi efekat, jer publika odmah osjeti artificijelnost procesa. Ostanu samo prisustvo, disanje, ritam tišine i sposobnost da stvarno slušaš drugo ljudsko biće. I možda upravo tu teatar danas još uvijek ima smisla. U vremenu potpune digitalne fragmentacije, algoritamske hiperprodukcije identiteta i emocionalne otuđenosti, već i činjenica da grupa ljudi zajedno dijeli tišinu u istoj prostoriji počinje djelovati gotovo subverzivno", objasnio je.

S kojim izazovima se glumci danas susreću, naročito u bosanskohercegovačkom društvu

Govoreći o tome kako vidi odnos između umjetničke slobode i tržišta i može li glumac danas graditi ozbiljnu karijeru bez kompromisa prema algoritmima, popularnosti i društvenim mrežama, naveo je da misli da danas tržište više ne kolonizuje samo umjetnost nego i samu strukturu identiteta umjetnika.

"Od glumca se očekuje da istovremeno bude izvođač, sadržaj, marketinški aparat i permanentni producent vlastite vidljivosti. Problem nastaje kada čovjek počne optimizovati vlastitu ličnost za algoritamsku prepoznatljivost. Tada umjetnost vrlo lako prestane biti prostor unutrašnje nužnosti i postane produžetak ekonomije pažnje. Naravno da su kompromisi uvijek postojali, ali danas mi se čini da je najveći luksuz sačuvati unutrašnju tišinu iz koje umjetnost uopšte nastaje. Jer ako umjetnik izgubi sposobnost da bude sam sa sobom bez potrebe za stalnom reprezentacijom, onda vrlo lako izgubi i kontakt sa vlastitom istinom", poručio je.

Kada je riječ o teatarskoj sceni u Bosni i Hercegovini, razgovarali smo o tome koliko je ona zatvorena za eksperiment i rizik, a koliko još uvijek igra na "sigurne" teme i provjerene emocije.

"Mislim da naš teatar često funkcioniše između institucionalne tromosti i egzistencijalnog preživljavanja, a u takvom sistemu rizik postaje luksuz. Zato se stalno vraćamo estetikama i emotivnim modelima koji proizvode osjećaj sigurnosti i prepoznatljivosti, ali problem nije nedostatak talentovanih ljudi nego nedostatak prostora za neuspjeh, a bez mogućnosti neuspjeha nema ni ozbiljnog eksperimenta. Nekad imam osjećaj da se kod nas publika i dalje previše potcjenjuje, kao da postoji strah od ambivalentnosti, tišine i nejasnoće. Mene mnogo više zanima pozorište koje proizvodi unutrašnji poremećaj nego potvrdu već postojećih emocija. Jer ako publika izađe potpuno ista kao što je ušla, onda se pitam da li se dogodio stvarni susret ili samo kulturna konzumacija emocije", smatra.

Saradnja sa Srđanom Vuletićem i Danisom Tanovićem

Među televizijske projekte u kojima je učestvovao spada serija "Tender" Srđana Vuletića, koja spaja autentičan lokalni humor s ozbiljnom društvenom kritikom. Zanimalo nas je smatra li da je gašenjem platforme BHContentLab ovo iščezlo iz bosanskohercegovačke kinematografije.

"'Tender' mi je bio zanimljiv jer humor nije proizlazio iz klasične komike nego iz jednog vrlo specifičnog balkanskog osjećaja ontološkog apsurda. Kod nas ironija često prestaje biti žanr i postaje egzistencijalni mehanizam preživljavanja tranzicije, kolektivnog umora i osjećaja permanentne društvene nedovršenosti. BHContentLab je barem nakratko otvorio mogućnost da lokalne priče ne moraju imitirati regionalne ili globalne estetske modele da bi bile relevantne. Problem naše scene nije nedostatak talenata nego stalni prekid kontinuiteta i nemogućnost stvaranja stabilnog kulturnog prostora. Kod nas svaki ozbiljan projekat djeluje kao privremeni incident entuzijazma unutar sistema koji nema dugoročnu viziju kulture. I možda upravo zato humor na Balkanu često postane posljednji oblik kolektivne samoodbrane od stvarnosti", kazao je.

Otkrio je kako je pristupio ulozi u seriji "Frust", imajući u vidu prepoznatljiv autorski stil Danisa Tanovića koji često kombinuje socijalni realizam i emocionalnu suzdržanost. Zanimalo nas je da li je gradio lik više kroz unutrašnje psihološke procese ili kroz konkretne socijalne okolnosti koje lik živi i u kojoj mjeri je morao odustati od vlastitog glumačkog instinkta da bi se prilagodio Tanovićevom narativnom ritmu i viziji serije.

"Zanimljivo je što se u "Frustu" susreću dvije veoma specifične poetike. Tekst Srđana Vuletića nosi taj sloj tranzicijske neuralgije, socijalnog apsurda i latentne egzistencijalne tjeskobe, dok Tanovićev režijski minimalizam sve dodatno reducira i ogoljava do gotovo fenomenološke preciznosti. Kod Tanovića vrlo brzo shvatiš da svaka glumačka demonstracija emocije proizvodi višak i ruši organsku teksturu kadra. Njega ne zanima kako glumac 'pokazuje stanje', nego kako egzistira unutar prostora, tišine i odnosa", ispričao je.

Dalje je kazao da proces rada zato postane neka vrsta dekonstrukcije glumačkog ega.

"Počneš skidati slojeve tehnike, psiholoških objašnjenja i potrebe da stalno proizvodiš značenje. Ostanu pogled, prekid, energija između replika i sposobnost da podneseš prazninu bez potrebe da je odmah ispuniš glumačkom aktivnošću. I to onda prestane biti samo pitanje glume. Postane pitanje savremenog identiteta uopšte i čovjekove potrebe da konstantno proizvodi verziju sebe koja je društveno prihvatljiva i reprezentativna", rekao je Edin Koja Avdagić na kraju razgovora za Klix.ba.