Fotoreporter Mario Boccia o prizorima koje je snimio u opkoljenom Sarajevu: "Njen osmijeh bio je jači od rata"

Njegova izložba "Sarajevo 1992. - 1996. Najduža opsada" 2. novembra stiže u Historijski muzej BiH, a Boccia je rekao da je povratak njegovih fotografija u grad u kojem su nastale, važan uspjeh.

"Ja sam jedan od mnogih novinara i fotografa koji su bili ovdje tokom opsade. Mnogi od njih bili su bolji od mene. Znam da nemam šta dodati iskustvu koje je svaki građanin Sarajeva proživio tih godina. Rješavanje problema Bosne i Hercegovine danas, bez tereta ogorčenosti iz prošlosti, zajednički je interes. Želio bih da protagonisti moje izložbe budu ljudi koji se prepoznaju na fotografijama i koji trideset godina kasnije mogu ispričati svoje iskustvo i svoje živote danas", kaže Boccia.

Od Rovereta do Sarajeva

Izložba je deset mjeseci bila postavljena u Muzeju italijanske ratne historije (MITAG) u Roveretu, gdje ju je posjetilo nekoliko hiljada ljudi. Kroz projekat "Trancityons", koji je sufinansirala Evropska unija, izložba je prikazana u Muzeju90 u Beogradu i Italijanskom kulturnom institutu u Zagrebu.

"Prikazivanje fotografija i pričanje priča moj je način doprinosa izgradnji kulture mira, kako se ništa od onoga što smo vidjeli ne bi ponovilo nikome i nigdje, kako piše u Memorijalnom centru u Potočarima. Bilo je emotivno vidjeti mlade iz Beograda, koji nisu bili rođeni u vrijeme tih dešavanja, kako posjećuju izložbu zajedno s aktivistima koje sam upoznao kad su 1991. godine demonstrirali protiv Miloševićeve vlade i okupirali univerzitete protiv rata”, istakao je.

Dodaje da je učestvovao na stotinama susreta posvećenih opsadi Sarajeva i drugim mjestima gdje je radio kao reporter, poput Palestine i palestinskih izbjegličkih kampova u Libanu, u školama, na univerzitetima, radnim mjestima i festivalima. U opkoljeno Sarajevo, kao i drugi novinari i fotoreporteri ulazio je i izlazio više puta.

"Ulazio sam u grad uglavnom automobilom, ulazeći s Ilidže 1992. godine, spuštajući se s Trebevića i ulazeći u grad preko aerodromske piste od 1992. do 1996. godine ili letovima UNPROFOR-a iz Falconare za Sarajevo. Prelazak linija vrlo je važan za novinara, kako bi dokumentovao uslove života s druge strane fronta i pokušao fotografisati i opisati one koji su s brda pucali na grad. Imam dobru kolekciju fotografija ratnih zločinaca, snimljenih od 1991. godine u Hrvatskoj do 2001. godine u Makedoniji", rekao je Boccia.

"Samo sam ti htjela reći da sam preživjela"

Na pitanje gdje je granica između dokumentovanja patnje i ulaska u tuđu bol, odgovara da to zavisi od kulture svakog novinara i motiva koji ga pokreću, te navodi primjer dvije fotografije s izložbe, snimljene tokom granatiranja u tadašnjoj ulici Maršala Tita, na dijelu koja se danas zove ulica Mula Mustafe Bašeskije.

"Na prvoj vidite djevojku kako trči prema meni i gleda me, gotovo lebdeći u zraku. Godinama sam sumnjao da se u njenom pogledu, osim ljutnje prema onima koji su pucali na nju, krila i ogorčenost prema meni jer sam je fotografisao. Trideset godina kasnije, zahvaljujući Džemilu Hodžiću, autoru projekta Sniper Alley Sarajevo, ta djevojka mi je napisala: 'Samo sam ti htjela reći da sam preživjela. Hvala ti'”, priča Boccia.

Na drugoj fotografiji je mladi par koji trči držeći se za ruke.

"To im usporava korak, ali pokazuje ljubav. Taj detalj me je pogodio. Nisam mogao znati da sam fotografisao Hadžema Hajdarevića s partnericom. Saznao sam to preko društvenih mreža: prvi komentar stigao je iz Prištine, zatim iz Zagreba, a na kraju je Hadžem iz Sarajeva odgovorio: 'Da, ja sam. Hvala. Hvala ti'. Ni on nije zamjerio što je fotografisan u tom trenutku. Dobio sam i druga pisma od ljudi koji su se prepoznali na fotografijama. Svaka fotografija ima svoj život, bez obzira na namjere autora, a neke nastavljaju informisati i godinama kasnije", kazao je.

Najčešće mu se vraćaju prizori i fotografije koje imaju priču, i one napadnutih i one napadača.

"Suosjećati sa žrtvama je lako. Kad sretnete zlikovce i vidite koliko liče na vas, shvatite da bi se bilo ko od nas mogao pretvoriti u ubicu i da moramo razvijati antitijela da to spriječimo", poručuje.

Tokom predstavljanja ilustrovane knjige "Cvjećarka iz Sarajeva", koju je na bosanski jezik prevelo i uredilo udruženje "Obrazovanje gradi BiH" koje je osnovao Jovan Divjak, prišla mu je žena s dječakom.

"'Ovo sam ja', rekla je, pokazujući mi na mobitelu fotografiju koju sam snimio dok je bila dijete, 'a ovo je moj sin'. Susret uživo bio je emotivan. Ubrzo nakon toga prišao mi je i čovjek da mi pokaže fotografiju na kojoj se kao dijete igra puškom igračkom. Volio bih da oni, zajedno s drugima, dođu na otvaranje nove izložbe i slobodno kažu šta žele", kazao je Boccia.

O "Sarajevo safariju"

Boccia kaže da se priča o strancima koji su dolazili na položaje oko Sarajeva da pucaju na civile proširila gradom tek nakon što je Oslobođenje 1. aprila 1995. godine prenijelo pisanje dva italijanska lista, "La Stampe" i "Corriere della Sere", ali da nikada nije sreo direktnog svjedoka.

Slaže se sa svakom riječju Adriana Sofrija, koji je prošlog novembra u listu Il Foglio napisao da su to u Sarajevu svi čuli te je nazvao to "apsolutno uvjerljivom pričom" i zaključio da bi novinari koji su tada bili u gradu objavili imena i prezimena "minutu kasnije" da su imali preciznije informacije.

"Nekoliko puta sam prelazio linije, pisao i fotografisao ono što sam vidio, ali nikada nisam primijetio ništa slično. Smatram ozbiljnim što se o tome raspravlja tek 30 godina kasnije. Oni koji su ovu priču doživjeli iz prve ruke imaju moralnu, čak i više nego pravnu, dužnost da kažu imena i predoče dokaze. Preliminarna istraga Javnog tužilaštva u Milanu je u toku i s povjerenjem čekam njen završetak. Da bi se osudili oni koji su odgovorni za prikrivanje ili su učestvovali u 'vikend snajperskim' izletima, potrebni su nepobitni dokazi. Prijava i roman, objavljen u Italiji i preveden na nekoliko jezika, to ne pružaju", kaže Boccia.

Petnaest italijanskih žrtava

Podsjeća da je od 1991. do 1996. godine na ovim prostorima stradalo i 15 italijanskih građana. Četvoricu je, kaže, lično poznavao i ne želi da njihova žrtva bude zaboravljena.

Osam italijanskih vojnika lake avijacije Kopnene vojske i jedan francuski pilot poginuli su u dvije odvojene nesreće. U januaru 1992. helikopter su kod Podruta oborili MiG-ovi savezne vojske dok je posada uime Evropske zajednice pratila poštivanje sporazuma o prekidu vatre iz 1991. godine. U septembru 1992. avion G222 pogodila je hrvatska raketa na planini Zec dok je prevozio humanitarnu pomoć u Sarajevo. Predsjednik Italije odlikovao je osmoricu poginulih zlatnim medaljama za vojnu hrabrost. Tri mirovna volontera opljačkana su i ubijena u maju 1993. godine kod Gornjeg Vakufa dok su prevozila humanitarnu pomoć iz Brescie za općinu Zavidovići. Jedan mirovni volonter ubijen je u oktobru 1993. godine u Sarajevu tokom protesta na mostu Vrbanja. Tri novinara Rai3 poginula su u januaru 1994. godine dok su radili u istočnom Mostaru, od granate ispaljene iz zapadnog Mostara.

Stranci na ratištima

Od 1991. do 2001. godine upoznao je nekoliko stranaca koji su ratovali iz različitih razloga. U Osijeku je 1991. godine upoznao i fotografisao Eduarda Rózsu Floresa, sina oca Mađara i majke Bolivijke, komandanta "internacionalne brigade" koja se borila na hrvatskoj strani. Prije raspuštanja, njegova grupa ubila je dva novinara: Švicarca Christiana Wurtenberga, koji se infiltrirao među njih, i Engleza Paula Jenksa, koji je želio istražiti smrt prijatelja. Flores je ubijen u Boliviji 2009. s jednim Mađarom i jednim Rumunom, a bolivijska policija tvrdi da su pripremali napad na predsjednika Eva Moralesa.

Na Grbavici je 1993. godine u sjedištu Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja fotografisao američkog državljanina Zlatka Novkovića s četničkim komandantom Slavkom Aleksićem i grčkim nacistom. U Trebinju je 1992. godine sreo i fotografisao ruske vojnike koji su se borili na strani bosanskih Srba.

"Upoznao sam nekoliko stranaca, među njima su bili oni koji su se borili za novac i oni koji su to činili iz 'ideoloških razloga'. Na tim susretima nikada nisam bio sam, a ono što govorim potvrdili su i drugi novinari koji su bili sa mnom", naglasio je.

Osmijeh jači od rata

Sarajevo će, kaže, u njegovim sjećanjima, još od djetinjstva i ljetovanja, uvijek imati posebno mjesto, kao grad u kojem je različitost bogatstvo koje treba iskoristiti i vrijednost koju treba braniti.

"Želio bih da ostane posebno mjesto za sve svoje stanovnike i tužan sam kad vidim da mnogi mladi odlaze", kazao je.

Kao fotografije koje za njega predstavljaju Sarajevo, izdvaja one s dječjim osmijesima, a posebno jednu koju često pokazuje u školama kako bi vršnjacima objasnio šta djeca rade u ratu.

"To je moja 'Pipi Duga Čarapa' iz Sarajeva. Smiješi mi se s tri prekrasna pramena kose i bocom od rakije u ruci, koju je upravo htjela napuniti pitkom vodom i ponijeti kući. Njen osmijeh bio je jači od rata", kaže Boccia.

Na otvaranju izložbe u Sarajevu bit će i njegova kćerka i sin, od 11 i devet godina.

"Pokušavam im pomoći da odrastu, ali zasad oni odgajaju mene", kazao je Boccia.

Ovaj fotoreporter se na kraju razgovora za Klix.ba osvrnuo i na nesreću u kojoj je italijanski vojni helikopter CH-47 iz sastava misije EUFOR Althea pao jučer popodne kod Brčkog. Poginula su četiri pripadnika italijanske vojske, a 11 ih je povrijeđeno.

"Četiri mlada italijanska vojnika izgubila su živote. Ovim putem izražavam saučešće njihovim porodicama", kazao je.