Fotograf Dženat Dreković: Fotografija mi je omogućila da stvarnost doživim sneno i pragmatično

Bamburci, kao regionalna kulturološka i društvena pojava, oživljavaju svake godine tokom mjeseca januara, slaveći blagdan Sv. Jovana Krstitelja, u selu Ratevo, u Makedoniji. Žitelji sela oblače prepoznatljive krznene kostime, kako bi otjerali "zle duhove" iz sela prije proljeća. Pritom, Bamburci ne mogu biti ni žene, ni starci, već isključivo mlađi muškarci kojih u tom selu ima sve manje.

Iako bi se, poznavajući Drekovićev dokumentaristički senzibilitet, mogla očekivati fotoreportaža koja bilježi festivalsku atmosferu sela Ratevo u Sjevernoj Makedoniji, autor iznenađuje promjenom pristupa. Umjesto živopisne mase i ritualne dinamike, donosi seriju smirenih, gotovo sablasnih kadrova u kojima su likovi Bamburaca izvučeni iz svog prostorno- vremenskog konteksta i smješteni u tihe prizore svakodnevice.

Kako primjećuje Armin Ćosić, dizajner izložbe, ovaj ciklus možemo čitati kao Dženatovu ličnu potragu - za prošlim vremenom, izgubljenim selima i ritualima, ali i za samim sobom. Ono što je moglo biti klasično bilježenje tradicije, Dreković pretvara u vizuelnu meditaciju o odsustvu - o tome šta ostaje kada tradicija izgubi svoje nosioce i o tišini koja tada nastupi.

Dženat Dreković rođen je u Sjevernoj Makedoniji, diplomirao je fotografiju u Beogradu, a stručno se usavršavao na World Press Photo Masterclassu u Berlinu. Trenutno pohađa postdiplomske studije fotografije u Sarajevu, gdje i živi.

Radio je kao fotoreporter, predavao na više fakulteta i bio gostujući predavač u Sjedinjenim Američkim Državama. Jedan je od osnivača Centra za fotografiju, film i multimediju (CFFM), član ULUPUBiH-a, inicijator prve bosanskohercegovačke foto-galerije Fotogalerija Jelićeva te predsjednik Skupštine Udruženja BH Fotografi. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu, a danas djeluje kao fotograf i videograf, spajajući dokumentarni pogled s poetskim izrazom.

Za portal Klix, Dženat je govorio o ciklusu Bamburci, Sarajevo Photography Festivalu, magijskom realizmu, kao i o fotografskoj sceni u Bosni i Hercegovini i širem regionu.

U ciklusu Bamburci odlučili ste se za neočekivan pristup - izmještanje likova iz konteksta fešte i njihovo prikazivanje u gotovo praznom, dnevnom ambijentu. Šta vas je navelo na taj estetski i narativni zaokret?

Transformacija Bamburaca iz simbola tradicije u zastrašujući podsjetnik na ono što je izgubljeno, priča jednu tužnu priču. Mlađe generacije su otišle, ostavljajući selo sa odjecima svoje nekadašnje živahne zajednice. Lica iza tih maski više nisu samo simbolična; ona predstavljaju ljude koji žive u prošlosti, osobe koje su posljednji čuvari tradicije. I na neki način, transformacija Bamburaca u nešto stvarno, nešto što hoda ulicama umjesto da postoji samo kao figura u priči, čini moje iskustvo još uznemirujućim. Kao da karneval, u svom grotesknom sjaju, više nije samo obilježje tradicije, već simbol zajednice koja se nalazi na ivici nestanka. U ovom kontekstu, Bamburci postaju više od same proslave. Oni su živa uspomena, svjedočanstvo o otpornosti, ali također i tužan podsjetnik na ono što izmiče. Festival postaje ritual sjećanja na vremena i ljude koji više nisu tu.

Vaše fotografije nose snažan autobiografski ton - kako izgleda kada djetinjstvo pretočite u vizuelni zapis i time ga suočite sa savremenom stvarnošću sela?

Bamburci su također moj podsjetnik na djetinstvo. Preko njih i ono što oni predstavljaju osjećam veliku prazninu, određeni stid, jer sam i ja napustio kraj u kome sam rođen. To je isto kao da gubite jedan identitet i dobijate drugi na nekom drugom nepoznatom mjestu. Ogroman je vremenski jaz-praznina koja stoji između veselog dječaka koji je sa svojom bakom išao na festival i sadašnji Ja kome je sve to samo sjećanje. Berovo, grad u kome sam rođen je samo par kilometara udaljen od sela Ratevo. Tog jutra sam ustao negdje oko 5 sati ujutru. Ne sjećam se kada mi je zadnji put bilo toliko hladno. Imao sam ogromnu tremu, ne znam zašto. Autom se do tog sela putuje desetak minuta jako spore vožnje jer je asfalt poledio, ali meni se činilo kao da putujem vječnost. Sporo se dolazi, a brzo odlazi…. Nije lako kada vam se mjesto pretvori u kutiju koju predugo izbjegavate da otvorite. Moja stvarnost je odavno postala surovija od stvarnosti ovog sela ili mi se barem tako čini…

Usamljenost Bamburaca na fotografijama djeluje kao simbol - koga oni zapravo predstavljaju danas?

Novo doba je donijelo nešto neočekivano, groteskno i zastrašujuće. Ono što je nekada bilo maskirano, sada je postalo stvarno. Selo je poprimilo potpuno drugačiju, nadrealnu dimenziju. Čini se da su se Bamburci pretvorili u novu vrstu bića - ljude koji sada žive u tom selu. Okrutnost vremena ostavila je svoje posljedice. Mlad su otišli u betonske gradove, ostalo je samo nekoliko starijih osoba koje žive sa preostalim mještanima, koji su se, čini se, pretvorili u Bamburce. Bamburci suštinski predstavljaju sve nas. Navlačimo maske u nadi da ćemo otjerati neko zlo, ali čini mi se da sve više tjeramo sebe od sebe samih.

Ovogodišnja tema Sarajevo Photography Festivala je Weltschmerz, osjećaj tuge zbog nesklada između ideala i stvarnosti. Kako Bamburci komuniciraju s tom idejom?

Radni naslov, na ideju Jelene Janković, a na moju suglasnost je bio "Kad prošlost stigne prije tebe". Često se naša prošlost idealizira, možda čak i previše. U ovom slučaju rekao bih da stvarnost komunicira sa mojom unutarnjom patnjom za nekim bezbrižnim djetinjstvom gdje je definicija ljubavi bila puno jasnija. Ja sam svoju stvarnost gradio na snovima, preko muzike i poezije, a fotografija mi je omogućila da stvarnost percipiram sneno i pragmatično. Da, zvuči veoma kontradiktorno, ali ono što su Italijani dugo gradili u umjetnosti, a ja o tome drvim i dosadan sam Bogu i narodu, to je magični realizam. Upravo su to moji Bamburci. Magija koja je spojila tugu, ljubav i nadu.

Sarajevo Photography Festival postaje sve važnije mjesto susreta fotografa iz regije i šire. Šta za vas znači postojanje ovakvog festivala i koliko je važan za jačanje fotografske scene u Bosni i Hercegovini?

Već dugo vremena živim sa mišlju da ovo društvo ne pruža izbor i da ga zato moraš sam stvoriti. Sarajevo Photograpy Festival je upravo to, izbor koji je nužan, pogotovu mladim fotografima. Njegov značaj se možda neće mjeriti trenutačno, kao i značaj svega onog što vrijedi. Ali da će ostaviti dugoročne, pozitivne posljedice po fotografsku scenu u BiH i regionu, u to sam potpuno ubijeđen. To nije samo puki događaj već je i nešto što ima edukativni karakter, nešto što ohrabruje pojedince da to što rade u fotografiji ima smisla i da treba da nastave sa tim.

U ciklusima Ljudi s margina i Symhedonia bilježili ste realnost marginalizovanih grupa. Koji su najdublji utisci koje nosite iz tih procesa?

O, davno je to bilo… Tu ću biti, zapravo moram biti, veoma kratak da ne bih otišao u patetiku. Ovaj ciklus mi je dao svjetlo. Spoznaju da se iz najdubljeg mraka može roditi osmijeh!

Kako pristupate etičkim dilemama kada fotografišete ljude u ranjivim okolnostima - da li imate neki interni "kompas" koji vas vodi?

Pravila su veoma jasna. Ljudska i moralna. Ko vas prihvati, snimate ga, ko vas ne prihvati, ponizno stavljate kameru u torbu! Upoznajte prvo ljude, nek i oni upoznaju vas, pa onda stidljivo priđite sa fotoaparatom. Tek tada ima smisla fotografisati. Kao i u životu. Ugodno se osjećate pored ljudi koji su vas shvatili i prihvatili, kao što se oni ugodno osjećaju pored vas jer im ne povrjeđujete identitet i prostor u kome se nalaze.

Bavili ste se i zagađenjem iz fabrika u Tuzli i Mostaru. Vjerujete li da fotografija i dalje može biti alat promjene ili je njen domet danas drugačiji?

Mislim da živimo u vremenu gdje je domet ljudskog dostojanstva veoma kratak. Tako je i sa fotografijom. Dostojanstvo i ljudski maniri su u neraskidivoj vezi sa fotografijom, kao i sa bilo kojom drugom umjetničkom disciplinom ili izražajnim sredstvom pojedinca. Potreba pojedinca da ukaže na nešto bitno se u današnje vrijeme graniči sa ludilom. Taj ukaz je, čini mi se, potpuno neupotrebljiv. Masovnost i brzina informacija gutaju sve pred sobom. Naravno, baš zbog toga mislim da je najpotrebnije da se ne posustaje, ako ne zbog nas, onda zbog budućih naraštaja. Pošto smo postali Svijet slike i vizuelnih predstava, koliko god to bilo uznemirujuće, moramo iskoristiti taj alat i usmjeravati mlade na vrijednosti koje polako izumiru.

Kao predsjednik skupštine Udruženja BH Fotografi, kako vidite ulogu fotografa danas - između umjetnosti, dokumenta i aktivizma?

Fotografija ima moć da zabilježi trenutak; bio on historijski značajan, slučajno uhvaćen ili pažljivo koncipiran. U svakom od tih slučajeva, ona može biti umjetnost, ali i sredstvo angažovanog izraza. Danas, više nego ikada, smatram da ne bi trebalo praviti stroge podjele između različitih pristupa i pravaca u fotografiji. Ako su fotografi dosljedni etičkim principima, vjerodostojnosti i profesionalnoj odgovornosti, njihov rad može imati istinsku težinu u društvu - i ostaviti trag.

Koji su trenutno najvažniji izazovi za fotografe u Bosni i Hercegovini i kako Udruženje odgovara na njih?

Kada je riječ o fotografima u Bosni i Hercegovini, oni se danas suočavaju s nizom izazova, od nedostatka institucionalne podrške, preko ograničenih edukativnih prilika, do borbe za autorska prava i profesionalno priznanje. Upravo zato je osnovano Udruženje BH Fotografi, kao platforma koju vode fotografi za fotografe. Naš cilj je promovisanje, unapređenje i zaštita fotografije kao profesije i umjetnosti. Kroz razne aktivnosti - stručno usavršavanje, zastupanje interesa članova, promociju etičkih i profesionalnih standarda, povezivanje sa svjetskom fotografskom scenom, te organizovanje radionica, konkursa i edukativnih programa, trudimo se da stvorimo održivu i podržavajuću zajednicu. Ujedno, želimo da javnost prepozna vrijednost rada bh. fotografa, kako u kulturi, tako i u društvu u cjelini.

Fotografija kao dokument jednog trenutka, bez obzira da li on bio historijski, slučajni ili konceptualno smišljeni, može biti umjetnost, a može biti i „angažovana“ fotografija. Smatram da današnji fotografi ne treba da prave jazove između fotografskih pravaca i pristupa. Ako se drže etičnosti, vjerodostojnosti i dobrih fotografskih manira onda će njihova uloga biti značajnija u društvu, a njihovo djelo će ostaviti trag.