Emir Salkić: "DIASPONA - Dolazim kući" je arhitektonska izložba za one koji nisu arhitekti
U sklopu tog događaja bit će izložba "DIASPONA - Dolazim kući", koja će početi 8. oktobra i trajat će mjesec dana.
Jedan od autora postavke izložbe je Emir Salkić iz arhitektonskog studija "no LAB". On je za Klix.ba govorio o ovoj postavci, istaknuvši da je ambicija da se njome izađe daleko izvan zidova Željezničke stanice, koja je nacionalni spomenik, i izvan uobičajenih granica arhitektonske izložbe.
"Godinama sam prilično rezervisan prema arhitektonskim izložbama. Ne zato što me arhitektura ne zanima, naprotiv, nego zato što izložbe koje bi mi trebale biti najbliže često ostanu zatvorene u vlastitom jeziku. Panoi, makete, renderi, ozbiljni ljudi koji ozbiljno gledaju ozbiljne projekte. Najbolje izložbe kojih se sjećam nisam samo gledao. Doživio sam ih. Nešto sam dotakao, čuo, pomirisao, kroz nešto prošao. Ponio sam iskustvo, a ne samo informaciju", istakao je.
Kako je ispričao, kada mu je kolega Ćemalović u maju prošle godine u prostoru EU Housea spustio na sto brošuru "d.i.a.spone" i rekao: "Ovo trebaš napraviti", njegova prva pomisao bila je: "Zašto ja". Prihvatio je biti dio projekta, ali pod jednim uslovom: "Da to ne budem ja, nego mi".
"Okupio sam tim arhitekata i mladih kolega - Amni Mešić, Vedad Islambegović, Kanita Čišija, Neira Čajdin, Merhisa Čaluk i Melisa Mamela te preuzeo ulogu vođe tima koji će razviti koncept i postavku izložbe", dodao je Salkić.
Obrazložio je ono čime su se vodili prilikom stvaranja postavke izložbe.
"Nije nas zanimala još jedna izložba koja će arhitektima objašnjavati arhitekturu. Pokušavali smo napraviti nešto mnogo teže - izložbu koja će biti zanimljiva nekome ko možda nikada nije otvorio arhitektonski časopis", naglasio je.
Nakon, kako je naveo, sedmica razgovora, crtanja, odbacivanja ideja, idealiziranja publike i ponovnog vraćanja na početak, jedno pitanje postalo je važnije od svih ostalih: Za koga ovo zapravo prave?
"Odgovor je odredio cijelu izložbu - za sve, posebno za one koji nisu arhitekti. Arhitektura je neobična profesija. Projektujemo privatne kuće, hotele, poslovne zgrade i čitave kvartove, ali krajnji korisnik našeg rada gotovo uvijek je čovjek koji ne govori jezik arhitekture. Ako već projektujemo za njega, zašto mu arhitekturu ne bismo i ispričali jezikom koji razumije", objasnio je sagovornik Klix.ba.
Tako je "d.i.a.spona" prestala biti zamišljena kao klasična izložba. Postala je, kako je istakao, priča koja počinje prije nego što posjetilac uopće odluči posjetiti je.
"Sarajevom bi trebali kružiti tramvaji označeni velikim slovima 'DIASPONA'. Dio sjedišta ustupa mjesto fragmentima izložbe. Putnik koji je krenuo na posao, fakultet ili pijacu možda će se, sasvim slučajno, naći među fragmentima. Tramvaj će ga na kraju dovesti do Željezničke stanice, gdje priča tek počinje", naglasio je.
Ispred stanice dočekuju ga, nastavio je Salkić, "Urbane igre" - intervencije arhitekata koji su nekada studirali u Sarajevu, a danas žive i rade širom svijeta.
To su arhitekti za koje je naveo da se vraćajući kući, Sarajevu, ne donose suvenir, nego ideju, tj. klupu, ljuljačku, klackalicu ili neku sasvim novu interpretaciju igre. Njihovo profesionalno iskustvo postaje poklon gradu. Onda se ulazi u "Kuću".
"Teško je zamisliti prikladnije mjesto za izložbu pod motom 'Dolazim kući' od Željezničke stanice. Njena aula pamti odlaske i povratke, zagrljaje i rastanke, kofere, čekanja i posebnu tišinu između odluke da se ode i trenutka da voz zaista krene. U toj auli nastaje arhetip kuće, gotovo providan, poput paučine. Posjetilac kroz nju upoznaje ljude prije nego njihove projekte, arhitekte koji su postali profesori, umjetnici, dizajneri, pisci, istraživači i, prije svega, ljudi čiji se životi ne mogu svesti na nekoliko nacrta okačenih na zid", istakao je.
Poslije toga u postavci slijedi "Galerija" s više od 300 radova - od stolice do bolnice, od porodične kuće do nebodera, od ljudskog mjerila do grada. No, kako je ukazao Salkić, tu priča ne završava jer kakav bi to povratak bio bez ćejfa.
"Na trgu ispred stanice zamišljamo mjesto za kafu, razgovor, gurabiju, slučajni susret i onu vrstu razgovora koji nije predviđen programom. Mjesto gdje student može upoznati arhitektu čiji rad prati godinama, gdje djeca mogu trčati između objekata, a slučajni prolazni zastati i pitati: 'Šta se ovdje događa'. Možda je upravo to pitanje najbolji početak jedne arhitektonske izložbe", naglasio je.
Jer, kako je dodao, cilj "d.i.a.spone" nije da ljudi izađu iz Željezničke stanice znajući više imena arhitekata ili razlikujući modernizam od postmodernizma. Dovoljno je da izađu gledajući grad oko sebe malo drugačije nego kada su ušli.
Kako je poručio Salkić, zato "d.i.a.spona" nije još jedna izložba o arhitekturi, već izložba o ljudima, arhitektura je samo razlog da se ponovo sretnemo.