Emina Bašić je književnica i jedna od najčitanijih blogerki u Bosni i Hercegovini. Autorica je zbirke priča “Zlatke i Haznadari” za koju je 2006. godine osvojila nagradu “Zuko Džumhur”. Ovoj profesorici engleskog i njemačkog jezika sa adresom boravka u Brisbaneu (Australija) pisanje bloga predstavlja izuzetno važnu sponu sa domovinom. Za naš portal Emina Bašić je, između ostalog, govorila o počecima pisanja bloga i o značaju instant-komunikacije sa čitaocima.
Kako i kad ste počeli pisati blog?
Blogger.ba sam otkrila slučajno, prije gotovo dvije godine, dok sam još pisala "Zlatke i Haznadare". Neko vrijeme sam oduševljeno čitala blogove, a onda otvorila i vlastiti. O prvobitnoj ozbiljnosti tog poduhvata još uvijek svjedoči ime mog bloga. Brisala sam ga tri puta, a zauvijek ostavljala dva puta. U međuvremenu sam postala dio zajednice koju povezuju lična interesovanja a ne interesi, i ne pretjerujem kad kažem da je blog, osim telefonskih razgovora sa mojom porodicom i knjiga koje mi šalju, moja veza sa Bosnom. Osim toga, postala sam ovisnik o blogu.
U kojoj mjeri je blog danas nezaobilazan medij komuniciranja autora sa publikom? Šta kažete na to što većina bh. autora ne pišu blogove i manje-više ignorišu takav vid komunikacije?
Jedan od mojih prvih postova je bio odlomak iz priče koju sam namjeravala uvrstiti u knjigu. Kada su se prvi čitaoci javili sa svojim razmišljanjima i komentarima, to je za mene bilo ohrabrenje i, naravno, sasvim nov doživljaj pisanja. Ta instant-komunkacija sa čitaocima i piscima drugih blogova je iskustvo koje autori danas mogu iskoristiti, i jedna od mnogih privilegija koje blog omogućuje svima koji žele da pišu.
Što se tiče većine BH autora, mislim da se takav odnos već promijenio. Semezdin Mehmedinović, Miljenko Jergović, Šejla Šehabović i još nekoliko renomiranih pisaca već imaju svoje blogove na stranici ajfelovmost.com, a sigurna sam da će i ostali slijediti taj primjer i prepoznati blog kao novi način komunikacije sa čitaocima.
Porijeklom ste iz Sarajeva, živjeli ste u Glavatičevu, a od 1999. god. obitavate u Australiji. U kojoj mjeri vaše pisanje određuju ovakva prostorna izmještanja, odnosno ovakav skup životnih činjenica?
Rođena sam u Sarajevu, a do pete godine sam živjela u Štutgartu. Zatim se selimo u Glavatičevo, odakle je moja majka. Tu sam završila osnovnu školu, a poslije toga sam živjela u Mostaru, Nikšiću, Beogradu, Podgorici, Sutomoru , Leverkusenu i Kelnu. Nakon rata sam se vratila u Sarajevo, a 99. sam se opet preselila, ovaj put u Australiju (nadam se da nisam nesto izostavila!). Ovakav skup adresa je na mene imao veliki uticaj - samo ja još nisam sigurna kakav. Moje fotografije su još uvijek razbacane po raznim kutijama, kao što i u pisanju još uvijek pokušavam složiti svoja iskustva.
Koji književnici su ostvarili utjecaj na vaš rad ili, bolje, koji od njih su promijenili vaš doživljaj svijeta i zašto?
Teško je sastaviti listu knjiga koje su promjenile moj doživljaj svijeta; tim prije što knjige na nas utiču ponekad i bez našeg ‘znanja’. Svaka knjiga koju sam pročitala je imala neki uticaj, kao i svako mjesto u kome sam živjela. Ipak, u koferu odavno nosim Selimovićevu ‘Tvrđavu’.
Možete li nam otkriti o čemu trenutno pišete?
O svakodnevnim razmišljanjima trenutno pišem na svom blogu. Nakon predugog odlaganja počela sam da pišem drugu knjigu koja se zove "Put". Ono slaganje slika i iskustava je konačno došlo na red.
Eminin blog možete čitati na adresi: zijancerka.blogger.ba.
