Elvedin Nezirović, "Bošnjak s greškom": Političke elite su uništile Mostar
U razgovoru za Klix.ba, Nezirović koji je i direktor Muzičkog centra Pavarotti, govori prije svega o književnosti, svom radu, ali i skandalu koju je iza njega te svojim političkim pogledima.
Naš razgovor smo krenuli pričom o Elvedinovoj posljednjoj knjizi "Boja zemlje", iako objavljena skoro prije dvije godine, još uvijek je aktuelna tema u književnim krugovima. Zanimalo nas je u čemu je njena tajna.
"Ne mogu da ti kažem u čemu je njena tajna jer, prije svega, ne smatram da postoji bilo šta tajanstveno u vezi s njom. Tajna o kojoj govoriš, ili da budem precizniji – način na koji je definiraš svojim pitanjem, ako uopće i postoji, meni je, baš kao i tebi, sasvim nepoznata. 'Boja zemlje' je, dakle, nastala iz potrebe da se u književni tekst prenesu ona životna iskustva koja su bila od fundamentalnog značaja za formiranje autorove ličnosti, za njegov odnos kako prema drugima tako i prema samome sebi. To je u potpunosti autobiografska proza, u čijem je prvom planu odnos autora i njegovog mrtvog oca, ili da pokušam biti precizniji, način na koji se očevo minus prisustvo transferira na autorov mikrosvijet i relacije unutar njega", priča nam Nezirović.
Knjiga je, dakle, zasnovana na sjećanju i, kao takva, u samom početku je morala da prihvati jedan veliki rizik, nastavlja autor, sjećanje je uvijek subjektivno, ono je kreativni proces tokom kojeg naša mašta oblikuje sadržaj memorije prema zahtjevima sadašnjeg trenutka.
Vlastitog života sjećamo se tek nešto malo bolje nego nekog romana kojeg smo čitali u prošlosti
"Stvari o kojima govorim, događaji koje pripovijedam, takvi su u mom sjećanju, a to nipošto ne mora da znači da su se zaista tako i zbili. Da odemo i korak dalje, koliko je sjećanje uopće pouzdano ako više nema nikog ko bi mogao potvrditi da se ono čega se sjećamo zaista i dogodilo? Ima jedna rečenica kod Schopenahuera, ne tako poznata i ne baš tako često citirana, koja kaže, parafrazirat ću, svog vlastitog života sjećamo se tek nešto malo bolje nego nekog romana kojeg smo čitali u prošlosti. U ovakvoj vrsti proze, gdje su likovi stvarni ljudi sa stvarnim imenima, od kojih mnogi više nisu među živima, veoma je važno imati to na umu. Strah od toga da sam se ogriješio o nekoga od tih ljudi danas je možda čak i veći nego je to bio prije dvije godine. Valjda je to prirodno", kaže nam autor "Boje zemlje".
Nezirović je prvo pisao poeziju, kasnije je prešao na prozne forme. Pitali smo je l' to odrastanje, sazrijevanje, književno evoluiranje ili pak samo potraga za pravim književnim medijem.
"Ne postoji neko konkretno objašnjenje, barem mi se tako čini. Ne znam, zapravo, je li to uopće plod nekog književnog sazrijevanja, možda i jeste, mada mislim da tu baš i nema mnogo izbora: pjesma, priča ili roman – to ovisi o mnogo stvari, o piscu, možda, i ponajmanje. Ono što je sasvim izvjesno jeste da su to različiti spisateljski procesi. Michel Houellbecq je to lijepo objasnio: dobar prozni pisac je onoliko dobar koliko su mu živi likovi koje oblikuje. S druge strane, da bi poezija bila dobra, ono što mora biti živo jesu same riječi. To su, dakle, dva različita pristupa, dvije različite percepcije, dvije različite književne tehnike", kaže nam on.
Pa ipak, postoje nijanse, postoje sličnosti, nastavlja Nezirović, Carver je, recimo, smatrao da su poezija i kratka priča mnogo srodniji žanrovi nego kratka priča i roman.
"Mislim da je bio u pravu. Roman je zaista nešto posebno. Ima tu mnogo rada, mnogo znoja, mnogo tehničkog posla... Opet taj kontroverzni Houellebecq, koji kaže da ga pisanje romana najviše podsjeća na sklapanje mašine: morate da budete obazrivi, da sve pažljivo izmjerite, postavite na svoje mjesto, da privijete šarafe do kraja kako vam se konstrukt ne bi raspao", objasnio nam je Elvedin.
Bošnjak s greškom
Posljednih mjeseci i sedmica mostarsku kulturnu i društveno političku scenu obilježio je Nezirovićev istup oko političkog utjecaja i izbacivanja iz kreativnog tima za izradu aplikacije Grada Mostara za evropsku kulturnu prijestolnicu 2024. godine.
"Da pojasnim vašim čitaocima, izbačen sam iz tog tima na zahtjev mostarskog vrha SDA, a zbog toga, kako mi je saopšteno u Odjelu društvenih djelatnosti Grada Mostara, jer pišem svašta protiv njih. Šta bi se uopće moglo reći na to? Kako to prihvatiti, kako razumjeti? Da ste taj motiv, recimo, pronašli u nekom romanu, rekli biste da je autor krajnje banalan i nemaštovit. No, život je u Mostaru često takav, banalniji i od najlošije literature. Mislim da slučaj koji ste naveli dovoljno govori koliko je Mostar, ovakav kakav jest, uopće spreman biti prijestolnica bilo čega, izuzev možda nekulture i provincijalizma. Ono što su bošnjačke i hrvatske političke elite uradile ovom gradu i ovim ljudima, ravno je društvenoj katastrofi s nesagledivim, dalekosežnim posljedicama. Ne radi se tu samo o nedostatku demokratije u administrativnom, izbornom smislu: demokratije je, ovdje, svakim danom sve manje u svakom njenom obliku i u svakoj sferi javnog života. Umjesto nje, kao alternativa, nameće se neka vrsta političke tiranije i najžalosnije od svega toga je što su ljudi to manje-više prihvatili kao neminovnost, kao realnost", rezigniran je Nezirović.
To možete tumačiti na više načina, no držim da je jedan ključni, kaže nam on, ako analizirate ideološko-političke matrice ljudi koji u Mostaru odlučuju o sudbinama ljudi, ako proučite njihove stavove, metode i načine vladanja, primjetit ćete ogromnu sličnost s vladavinom najradikalnijih oblika komunizma.
"Fra Ivan Šarčević je, svojevremeno, u jednoj svojoj kolumni, to slikovito objasnio, primijetivši da smo prije imali ateističke komuniste, a da danas vladaju teistički komunisti. I zaista: kao što je komunizam decenijama stvarao sliku o sebi kao o savršenoj ideologiji, namećući kolektivizam, bezboštvo, mitomaniju, vjeru u sebe, strah od drugog i podaništvo kao bazične elemente upravljanja masama, tako i etnonacionalne stranke, koristeći s jedne strane religiju, a s druge potpuno istu političko-upravljačku nomenklaturu, razvijaju društvo u kojem će još zadugo biti moguće ono do čega im je jedino stalo – da vladaju", analizira Nezirović.
Za SDA je kultura tek instrument za ostvarenje političkih ciljeva
Nakon medijske kampanje i velike podrške javnosti, gradska vlast pozvala je Elvedina da se vrati u tim.
"Poziv da se vratim u tim za izradu aplikacije stigao je usljed medijskog pritiska, koji je uslijedio nakon što sam u svojoj kolumni na portalu Tačno.net obznanio šta se odgodilo, ali, prije svega, rekao bih, nakon protestnog pisma upućenog gradonačelniku Ljubi Bešliću, kojeg je potpisalo više od stotinu intelektualca iz čitavog regiona. Dakle, taj poziv da se vratim bio je, na neki način, iznuđen medijskom reakcijom. Također, sama ideja zbog koje sam pristao da budem dio tog tima – a to je, prije svega, izrada jedinstvene, politički nezavisne kulturne strategije grada, koju Mostar nikada nije imao i koja mu očajno treba – potpuno je obesmišljena postupkom mostarskog vrha SDA, čime su ti ljudi i praktično dokazali svu retrogradnost svoje politike. Za njih je kultura tek instrument za ostvarenje političkih ciljeva i ja ni u kojem slučaju ne želim biti dio toga", jasan je Nezirović.
Nakon ovoga morali smo dotaći se i društvene, političke i kulturne budućnosti Mostara i Hercegovine.
"Dvadeset i dvije godina od rata na ovamo, ovdje se ništa bitno nije promijenilo u stavovima političkih elita. Dvadesetdvije godine etnonacionalne politike koriste svaku priliku da homogeniziraju svoje glasačko tijelo, odnosno da ga pretvore u čopor – bijesan, žestok, pun apetita i poleta. U takvom okruženju prosto je nemoguće razvijati napredne kulturne ideje. Gledano iz tog ugla, nisam nimalo optimističan o pitanju budućnosti. Ono što je ovdje suština problema jeste da vladajuće političke elite na kulturu mogu da gledaju, i to u najboljem slučaju, isključivo kroz koncept pluralnog društva, onako kako ga je, svojevremeno, opisao J. S. Furnivall, dakle, kao koncept koji se temelji na koegzistiranju različitih kultura na jednom prostoru bez njihovog međusobnog miješanja, odnosno u nekoj vrsti samoizolacije. On u potpunosti ignorira varijetete unutar grupa, koje tretira kao trajne dok je prostor za međusobno prožimanje sveden isključivo na tržište", mišljenja je naš sagovornik.
Ako nam je cilj da razvijamo jedan, zajednički, bosanskohercegovački kulturni identitet, a mislim da bi to trebao biti prioritet svake kulturne ustanove, nastavlja dalje Elvedin, to je – u to sam duboko uvjeren – potpuno pogrešan koncept ne samo za ovaj grad, nego i za ovu zemlju.
"U budućnosti se vidim, isključivo, kao pisac, naravno. Ako pod 'nešto drugo' misliš na politiku, a pretpostavljam da jesi, moram da ti kažem da me politički angažman uopće ne zanima. Politika mi je oduvijek bila odiozna i mislim da se tu neće ništa bitno promijeniti", odgovorio je i na pitanje koje nismo direktno postavili.
Na proljeće bi, u izdanju Izdavačke kuće "Vrijeme" iz Zenice, trebala izaći njegova nova zbirka poezije, pod naslovom "Propovijedanje bluesa". Kaže da radi na još nekim stvarima, ali je prerano govoriti o tome.
