U vrijeme kada se kulturne institucije širom Bosne i Hercegovine zatvaraju, i dalje postoje ljudi koji se bore da podignu svijest kod građana o važnosti kulture.
Jedan od takvih je i Edin Zubčević, direktor Sarajevo Jazz Festa, koji već 17 godina u Sarajevu okuplja brojna svjetski poznata imena, kako sa jazz scene, tako i iz brojnih drugih muzičkih pravaca.
Pred početak 17. po redu Sarajevo Jazz Festa, Zubčević je u razgovoru sa novinarom agenicje Anadolija otkrio kako je Festival uspio podići na najviši nivo, postati najbolji u regionu, kao i koji su to problemi sa kojima se umjetnici i kulturni radnici danas susreću.
Jazz festivali su i u drugim gradovima regiona dosta dobri, ali uz maksimalnu skromnost Zubčević je istakao kako je sarajevski jedan od tri najvažnija, pored onih koji se održavajuu Skoplju i Ljubljani.
"Festival je specifičan iz mnogih razloga i možda je u tome njegova najveća snaga, možda je zbog toga najzanimljiviji. Naša programska orijentacija može nam dati za pravo da se smatramo najbitnijima i najvažnijima, ali to je zaista potpuno nebitno. Ovo nije sport i ne takmičimo se, voljeli bismo da ima više festivala u regionu, pa da se po tome mjeri koliko smo dobri, ali je najvažnije koliko smo sami za sebe dobri", kazao je Zubčević.
Jedan od strateških interesa Festivala bio je i razvoj i pridobijanje publike koja bi slušala ovu vrstu muzike. Velika koncentracija stranaca tokom samih početaka Festivala doprinijela je u njegovom razvoju.
"Onda smo tokom dvije godine uzastopno radili različite analize, da istražimo ko nam je publika i šta oni misle o tom festivalu. 90 posto ljudi koji dolaze na Jazz Fest su bosanskohercegovačka publika. Istrajavali smo u određenim standardima, i onda su ljudi iz godine u godinu Festival doživljavali zanimljivijim", pojasnio je Zubčević, dodavši da ne postoji niko ko za sebe ne može pronaći barem jedan koncert na Festivalu.
Tokom proteklih 17 godina, Festival je prezentirao veliki broj važnih umjetnika i različitih projekata iz cijelog svijeta. Pratio je trendove i neke stvari predstavljene su po prvi put upravo na Festivalu, poput sevdaha koji je uveden u program.
"Mi smo iskoristili da u okviru jednog osmišljenog programa, koji se zove Next generation, prezentiramo domaće muzičare. Pored Amire Medunjanin, Damira Imamovića i ove godine Halke, predstavili smo i projekat ARKUL koji se bavi sefardskom muzičkom tradicijom, a koja je takođe dio muzičke baštine Bosne i Hercegovine. Učinilo nam se da se to lijepo uklapa u Festival", istakao je Zubčević.
Sevdalinku su htjeli vratiti u koncertne dvorane, kazao je Zubčević, u želji da se ona izvodi u kontekstu onakvom kakva ona jeste, bez potrebe da se iko zabavlja.
"Sevdalinka nije pjesma za veselje, jer većina pjesama su tragične i govore o nimalo lijepim stvarima. Govore o nesretnim ili zabranjenim ljubavima, o nepravdama, nemogućim ljubavima i to sve skupa nije veselo. Važno je da sevdalinka treba prvo da doživi svoj novi procvat u svom tradicionalnom obliku", kazao je Zubčević.
Iako kroz Jazz Fest pokušava da promoviše 'bosanski proizvod', Zubčević ističe kako od državnih institucija i organa uživa nedovljno ili nikako podrške. O kulturi se niko ne brine, bar ne na institucionalnom nivou.
"Kontekst Jazz Festa omogućava da se, na jedan harmoničan način, sreću različite kulture, različiti ljudi", rekao je Zubčević, te dodao: "Mi nemamo okolnosti koje nam idu na ruku. Nemamo standarde, infrastrukturu, sve ostalo što nam je potrebno. Sve te okolnosti zajedno rade protiv nas. Svaki događaj poput Jazz Festa, koji je kvalitetan i koji može internacionalno biti zanimljiv, izuzetna je prilika za promociju zemlje."
Upravo se na to poziva rukovodstvo Festivala, kada govori o podršci Festivalu i razumijevanju onih kojima je posao da razumiju takve stvari. To što je festival poput ovog 'ambasador' BiH, dodao je Zubčević, a ne nailazi na razumijevanje, pitanje je za ministre kulture, političare, one koji donose odluke.
"Pitanje bi trebalo biti formulisano ovako: 'Zašto vi Jazz Fest tretirate kao seosku manifestaciju, s obzirom na iznos koju im dajete, tj. ne dajete kao podršku?' Jer u isto vrijeme podržavaju neke efemerne događaje. Nadležne institucije su obavezne da nam daju podršku, jer su, na kraju krajeva, te iste institucije, Jazz Fest odavno proglaili od posebnog značaja za grad, kanton, federaciju, i tako dalje", naglasio je Zubčević.
Da u BiH stvari funkcionišu kako treba, ne bismo se susretali ni sa nekim daleko banalnijim problemima, nastavio je Zubčević. Pričati o kulturi i tome da li je nešto prepoznato u BiH ili nije, postalo je na svojevrstan način deplasirano.
"Na osnovu koje kulturne politike se raspodjeljuje novac koji postoji i koji je namijenjen za kulturu. A kad već postoji novac za kulturu i kad se raspodjeljuje, onda bi to trebalo da se radi uskladu sa nekim transparentnim ili bar poznatim kriterijima. A ne na osnovu proizvoljnosti bilo kojeg ministra, političara ili nadležnog, samo zahvaljujući činjenici da ne postoji kulturna strategija ili politika koja bi definirala kriterije", istakao je Zubčević.
Sistem u BiH je takav da, sa količinom političara koje imamo na plati, rekao je Zubčević, sve što se radi, svaka promocija BiH i sve dobro što se napravi u ovom društvu, radi se da bi bilo još bolje i lakše i političarima, a ne samo građanima.
"To je ironija, ali to je zaista tako. Danas je, kao i juče, u ovoj zemlji biti političar najbolje zanimanje, jer to je posao koji ima maksimalna prava i privilegije, a minimalnu odgovornost. A to ne postoji nigdje osim kod nas. Definicija svakog radnog mjesta je da su prava i obaveze proporcionalne. Ne možete imati beskonačna prava, a nikakve obaveze i odgovornost, kao naši političari", kazao je ljutito Zubčević.
Iako se kulturne institucije širom BiH zatvaraju, festivali poput Jazz Festa i publika koju privlače pokazuju da su bh. građani 'željni' kulture. Zubčević ističe da ne vjeruje u revoluciju u BiH, zbog mentaliteta građana, jer postoji problem s kritičnom masom i teško je skupiti ljude za bilo šta.
"Ne vjerujem u revolucionarne fenomene, da se kod nas može pojaviti neko kao Bob Dylan ili neki novi Donovan, da pjevaju i sviraju gitare, a ljudi počnu da se skupljaju oko neke ideje. Ono što je važno jeste da nama ništa drugo ne preostaje nego da, ukoliko smo čestiti i želimo da napravimo stvari boljima i da poboljšamo situaciju, da svako u svom domenu čini ono što umije da stvari budu bolje. Svako od nas može učiniti nešto konkretno u ovom društvu, neko možda, za početak, ne mora bacati papiriće po ulici, pa će pomoći da ova država bude ljepša", zaključio je Zubčević.
