Derviši oživljavaju duhovnost u turskom gradu Konya: Šta njihov unikatni ples simbolizira

Derviši pripadaju mističkom učenju u islamu, odnosno sufizmu. Žive asketskim načinom života i praktikuju duhovne prakse poput pjevanja ili vrtenja kako bi postigli ekstatično sjedinjenje s Bogom. Mnogi ovo nazivaju i oblikom meditacije. Fokusirani su na univerzalne vrijednosti ljubavi i služenju Allahu te u potpunosti napuštaju iluzije ega.

Mnogi derviši odrekli su se materijalnog i prepustili se siromaštvu. Najpoznatiji derviši su Mevlevi, odnosno Vrteći derviši. Ovaj sufijski red je osnovan 1273. godine u Konyi, odakle se postepeno širio po cijelom Osmanskom carstvu. Inspirisan je upravo Rumijevim učenjem.

Danas njihove zajednice postoje diljem svijeta, ali su najpoznatiji centri njihovog djelovanja Konya i Istanbul. Etimologija riječi derviš nije poznata, ali se vjeruje da potječe od perzijske riječi daryōš, što znači "siromašan" ili "u potrebi".

Ceremonija u kojoj oni plešu naziva se Sama. Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) je 2008. godine uvrstila Sama ceremoniju na Listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Derviši su se pojavili na sceni odjenuti u crninu. Ova boja predstavlja njihove grijehove. Nakon toga je skidaju i plešu u bijeloj odjeći, koja označava čistinu. Veliki šeširi koje nose nazivaju se sikke, a simbolizuju nadgrobni spomenik ega. Dok se vrte, jednu ruku pružaju prema nebu, što simbolizira primanje Allahovog blagoslova.

Prema njihovom vjerovanju, taj blagoslov prolazi kroz njihovo srce i doseže njihovu drugu ruku ispruženu prema tlu, dajući tako blagoslov ljudima na Zemlji. Stariji derviš koji "nadgleda" mlađe derviše dok plešu se naziva "dada". Iako na prvi pogled njihov performans može djelovati jednostavno, za njega je potrebna izuzetna mentalna snaga.

Zbog obilježavanja 752. godišnjice Mevlane Dželaludina Rumija je u Konyu stiglo oko 500.000 ljudi, a ceremonija u Kulturnom centru Mevlana je predstavljala krunu ovog događaja.

Jalal al-Din Muḥammad Rumī je rođen 1207. godine Balkhu u današnjem Afganistanu. Mongolske horde su njega i njegovu porodicu protjerale na zapad. Nakon što je proveo vrijeme u raznim gradovima širom Irana, Bagdada i Damaska, nastanio se u Konyi sa svojom porodicom kada je imao 19 godina.

S obzirom na to da je Konya bila provincija Istočnog Rimskog Carstva, otuda i njegovo ime Rumi, tj. "Rimljanin". Iako je bio izložen sufijskoj misli od ranog djetinjstva, očekivalo se da će slijediti očeve stope kao islamski učenjak.

No, dolazak derviša Shamsa Tabrizija u Konyu promijenio je Rumijev tok života, a samim tim i stvaralaštva. Predaja kaže da je Tabrizi podučavao Rumija u osami u Konyi 40 dana, prije nego što je pobjegao u Damask. Rumi je zbog toga doživio intenzivan period tuge koji je opisao u svom djelu "Divan-i Kabir".

Rumijevi stihovi danas nadahnjuju mnoge ljude širom svijeta. Njegova djela nisu namijenjena isključivo muslimanima, već svima.

"Dođi, dođi, ko god da si. Dođi, svrati, čak i ako si neznabožac i klanjaš se kipovima ili vatri. Svejedno je što si stotinu puta pogazio riječ, okusio poraz pa ti srce ognjem beznađa plamti. Ovo je karavana nade, ona očaju ne vodi. Dođi, dođi, samo dođi...", glase neki od Rumijevih najpoznatijih stihova.