Roman "Stakleno zvono" Silvija Plat (u to doba već proslavljena pjesnikinja) je objavila 1963. godine, pod pseudonimom Viktorija Luka. Tek nekoliko mjeseci kasnije trideset jednogodišnja spisateljica je izvršila samoubistvo.
Uvijek u sukobu sa ustaljenim vrijednostima i ispraznim kanonima života, pisana riječ se uzdiže tamo gdje biva zatomljen glas pojedinca. U želji da ostvari direktnu komunikaciju sa svijetom koji je okružuje, utjelovljena u liku Ester Grinvud, rađa se pripovijest Silvije Plat, pisana iz perspektive autoričinih ekstremnih iskustava.
Mlada i ambiciozna studentica Ester Grinvud, nalazi se u svijetu koji ne trpi poraze. I, baš kada ne postoji niko ko bi joj mogao parirati ili je nadmašiti, poraz se pojavljuje u liku psihičke bolesti od koje protagonistkinja iznenada obolijeva. Okružena jedino vlastitim uspjesima, Ester Grinvud može pobijediti jedino ona sama.
"Stakleno zvono" je priča o otuđenosti i neprilagođenosti koje su pratile spisateljicu tokom života. Ali, s druge strane obrat koji u romanu donosi njena bolest, otvara sasvim novi diskurs promatranja svijeta. Oboljela, Ester Grinvud kao sjenka promiče između mača sa dvije oštrice. Tu je stvarnost koja vrvi od lažnih etičkih vrijednosti, ali i njena unutrašnjost kao mjesto pomračenja uma. Život, odjednom uskrsava kao misao o smrti; praznina u kojoj bespovratno nestaje svekoliko životna patnja.
Nakon neuspjelog pokušaja samoubistva, glavna junakinja biva hospitalizirana. Elektrošokovi, lijekovi i ambijent u kojem se našla učinit će da dojučerašnji život za nju postanu nemoguća maštarija. Misaoni tok (koji ni u jednom dijelu romana ne gubi na snazi) predstavlja rekapitulaciju kataklizmičkog vremena, unutrašnjih poriva, otrcanih pretpostavki o svijetu i lažnih predstava o stvarnosti. Izuzetnu vrijednost ovog romana predstavljaju opisi, čija ljepota draži spoznaju o tome da ni očaj nije očaj ukoliko se ne nalazi nadomak spokoja.
Život iz perspektive smrti, koja dosljedno provijava stranicama romana, predstavlja metaforu staklenog zvona, kojeg Silvija Plat opisuje riječima: "Za osobu u staklenom zvonu, praznu i zaustavljenu poput mrtve bebe, sam svet je ružan san." Jednom osviješteno "stakleno zvono" nikada se ne zaboravlja. Tek iz tačke prolaznosti, otkrivaju se najdublje životne istine u liku zloslutne tišine čovjekove sudbine.
Svijet kao "ružan san" koji se ne da potisnuti iz sjećanja, nije ništa drugo do prividno funkcionalna i dobro organizirana ludnica, u kojoj svako od nas prebiva ispod svog staklenog zvona, poručuje nam Silvija Plat.
Piše: Lejla Kalamujić
