"Zvono" je za Admirala kuglica besmrtnosti, svemirska platforma i popravni dom za boeme u kojem je odrastao. U februaru 1991. godine, ponovo u "Zvonu", knjiga je i promovisana. O autoru i djelu su govorili Semezdin Mehmedinović, tadašnji voditelj programa Dnevne večeri poezije u Zvonu, Enver Kazaz i Miljenko Jergović. Osim autora, stihove je čitao i glumac Nermin Tulić.
"Danas, kad pravimo rezime prve tri decenije "Zvona" i likovne grupe i mjesta u kojem su 1979. godine studenti Likovne akademije u Sarajevu pokrenuli likovne programe, do nas dolaze dragocjeni arhivski materijali koji svjedoče o jedinstvenim umjetničkim okupljanjima u kultnom sarajevskom prostoru. Jedno od njih je svakako i promocija knjige "Zvono" Admirala Mahića", kazao je Saša Bukvić, povodom poetskog okupljanja posvećenog Mahićevom djelu.
"Uz želju da se podsjetimo kako je bilo nekada, u subotu, 20. aprila u 21 sat u kafe galeriji "Zvono" bit će prikazan snimak promocije otprije 22 godine, ali i govoriti o poeziji Admirala Mahića nastaloj od tada do danas. O pjesniku će govoriti Enver Kazaz, Marko Vešović i Dragan Mučibabić. Namjera nam je dati širi uvid u stvaralaštvo netipičnog i značajnog pjesnika, čovjeka koji je u penziju otišao kao slobodni umjetnik. Izabrao je skroman život, ali život posvećen poeziji. Također mi je važno što ćemo se podsjetiti atmosfere "Zvona" od prije 22 godine, vremena kada su se dešavala čuda. Sa ove vremenske distance djeluje nestvarno da su se baš svi ti ljudi na jednom mjestu okupljali. Drago mi je da će se kroz razgovor mjerodavnih učesnika posvetiti pažnja pjesniku koji pažnju zaslužuje. Admiral Mahić je za mene bosanski Majakovski", rekao je Bukvić.
Admiral Mahić je rođen 1948. godine u Banjoj Luci. Ime Admiral (zapovjednik mora) dobio je greškom nane iz komšiluka koja ga je umjesto majke prijavila u knjigu rođenih.
Njegova živopisna biografija, osim poezijom, ispunjena je iskustvima ribarenja na Islandu, gdje je dva mjeseca u sezoni bakalara solio bakalar u fabrici. U Finskoj je slagao cjepanice nakon sječe stabala. U Švicarskoj je pomagao osobama treće dobi, prao suđe i ljubio se na grobu Jamesa Joycea.
Prije nego što je izabrao boemski život, aktivno se, kao bacač kladiva, bavio atletikom. Cijeli jedan dan u Sarajevu je radio kao poštar. Prostor slobode je osvajao u okruženju alternativne umjetnosti i umjetnika.
Kaže da je naivnost izabrao, kao i vječnu potragu za čistotom i ljubavi koja je nezaustavljiva.
Želja mu je pronaći prvu ljubav i pokloniti joj knjigu, odužiti se Barbari za sve plemenitosti i nastaviti se poezijom boriti protiv depresije.
Esma Numanović čini ljepšu stranu bh. muzike: Vjerujem da će moje pjesme doći tamo gdje je potrebno
