"97 posto gubitnika tranzicije treba napasti 3 posto psihopata"

Ma ja se sa tim nikada nisam slagao. Nisam ja nešto hrabar autor, nego je svijet oko mene postao mediokritetski, svuda je ta politička koreknost, to "sažimanje" m*** u klikere, pa onda ljudi proglašavaju hrabrošću nešto što se, zapravo, podrazumijeva kao normalno. Zašto džaba bacati filmsku traku ako se nećete baviti nečim što boli ili tišti mnoge pa i vas samog.

Izjavili ste da će Parada, ukoliko u svim državama bivše Jugoslavije ostvari značajniji uspjeh, promijeniti mnoge stvari. Na šta ste konkretno mislili i ima li naznaka tih promjena?

Na ovo pitanje ne umijem odgovoriti. Mislim da mora proći najmanje godinu dana od premijere. Ili makar deset mjeseci, do sljedećeg oktobra. Ako papani i ove jeseni nasrnu na gay paradu u tolikom broju i ukoliko manjinu ne ustanu da brane normalni ljudi, kojima je pun k**** siledžija i primitivaca, pomislit ću da je moj optimizam bio pretjeran.

U Splitu je Gay pride nasilno prekinut, u BiH je niko nikada nije ni pokušao organizirati (ukoliko izuzmemo Queer Fest koji je nasilno ugušen na samom otvaranju), a posljednji pokušaj organiziranja Parade ponosa u Srbiji je propao. Otkud tolika mržnja prema gay populaciji na ovim prostorima?

To vam je prosto k'o pasulj! To se tajkunske podguzne muhe iz marketing i PR agencija bave "spinovanjem" i raspiruju mržnju protiv slabijih, kako narod ne bi potegao "govnjivom motkom" na njihove poslodavce – tajkunsku gamad.

Šta je to s ljudima pa mržnja koja je kulminirala početkom '90-ih ne jenjava ni danas?

Ja se sa vama ne slažem. Mislim da je mržnje sve manje i da počinje preovladavati solidarnost većine i shvatanje da 97 posto gubitnika tranzicije treba da se digne protiv tri posto psihopata, dobitnika tranzicije, pravih ratnih zločinaca koji su odgovorni za mnogo više uništenih porodica i nerođene djece nego što su to njihove "kolege" ratni zločinci.

Smatrate da u Srbiji reditelji moraju praviti angažirane filmove koji mijenjaju svijet. Zašto ste toliko uvjereni da film može promijeniti stvarnost?

Ne znam, rekoh vam, sačekajmo ovu jesen. Ako ponovo bude trebalo šest hiljada policajaca da brani ustavno pravo ljudi da prošetaju i skrenu pažnju na svoje probleme, priznat ću vam da nisam bio upravu.

U ovdašnjoj javnosti film "Lepa sela lepo gore" još uvijek izaziva polemike i podijeljena mišljenja. Jedni zagovaraju tezu da se radi o antiratnom filmu koji je pokazao besmisao rata i tadašnje srpske politike dok ga drugi doživljavaju kao pokušaj izjednačavanja žrtve i agresora i kao takvog ga smatraju uvredljivim. Kako to komentirate?

Kako kaže inspektor Kalahan, iliti Prljavi Hari, "Mišljenje je kao i dupe. Svako ga ima."

Dok ste snimali "Lepa sela" našli ste se licem u lice s Ratkom Mladićem. Kako je izgledao vaš susret?

Nema tu neke velike priče. Osim, što to nije bilo dok smo snimali "Lepa sela", nego nekoliko mjeseci ranije. Šta da vam kažem - sitan rastom, bučan, rumenih obraza. Veliki ego. Neki iz ekipe bili su impresionirani, ja nisam nešto posebno, služio sam JNA, imam otpor prema vojnim licima. Više bih volio da sam imao priliku da sretnem Tita, avaj, nisam.

Zbog tog ste filma, prije nekoliko godina, putem medija vodili svojevrsni polemički rat sa tadašnjim ministrom kulture i sporta Kantona Sarajevo i glumcem Emirom Hadžihafizbegovićem. Pale su i neke teške riječi. U kakvim ste odnosima danas?

Gospodina Hadžihafizbegovića ne poznajem lično. Znam ga samo iz filmova i smatram ga odličnim glumcem. Morao sam tada reagovati na svinjariju i neistinu da je ratni zločinac Milan Lukić bio organizator na snimanju, jer nije. U vrijeme kada smo snimali, dotični je držao piceriju Atina u Višegradu. Dobri ljudi su nam skrenuli pažnju na to ko je on i u njegov restoran niko od ekipe nije zalazio, niti se on pojavljivao na snimanju. Ružno je, verujem, diskreditovati film koji vam se, dakako, može ne dopadati, pukim izmišljotinama.

Pratite li bh. kinematografiju? U kojoj se mjeri razlikuje ono što rade bh. reditelji u odnosu na kolege iz Srbije?

Pratim kinematografiju čitave bivše Jugoslavije. Svuda ima valjanih filmova.

Srbijanska kinematografija je nakon raspada Jugoslavije postigla najviše uspjeha kod publike, dok je bosanskohercegovačka osvojila najviše nagrada na međunarodnim festivalima. Znači li to da, ako pravite film za publiku, uskraćujete sebi šansu da osvojite neku nagradu i obratno? Kako napraviti balans?

Ja ne doživljavam sebe kao nekoga ko pravim filmove za publiku. Pravim ih, prije svega za sebe. Ponekad se desi i da ih široka publika voli. Što se tog "balansa" tiče, čini mi se da ga je Parada uspostavila. Imat ćemo, na kraju distribucije, skoro pola miliona gledalaca u čitavoj bivšoj Jugoslaviji i svjetsku premijeru na Berlinskom festivalu za nekoliko sedmica. Što se bosanskog filma tiče, evo i Ničija zemlja je komunicirala film sa puno publike pa je bila na velikim festivalima i osvojila Oscara.

Kada ste posljednji put bili u Sarajevu?

Ja u Sarajevo dolazim svaki put kada snimim film i uvijek se radujem premijeri. Žao mi je što Parada neće imati premijeru, ne samo u Sarajevu, već i Zenici i Tuzli. Međutim, desilo se ovog puta da bosanski distributer nije imao neka ambiciozna predviđanja u vezi sa uspjehom filma. Valjda je i kod vas, kao i svuda u regionu, situacija sa kinima i publikom sve slabija. Tek smo nedavno našli modus da film ipak igra, i to na moje insistiranje, nisam mogao da se pomirim sa činjenicom da Parada ne igra na prostoru čitave bivše Jugoslavije. Sada kada smo se dogovorili, srce mi je na mjestu. I nadam se da će gledaoci u Federaciji BiH demantovati tu pomalo deprimirajuću činjenicu da je publike u kinima sve manje.