Zvonimir Jurić na SFF donosi film o porodičnim tenzijama i prodaji imovine: Naguranost nešto proizvede, vremenom prekipi

Tokom jednog zimskog vikenda sestre Anica i Irena, zajedno s Irenino dvoje djece, dolaze na otok posjetiti oca i brata Ivana, šutljivog samotnjaka. Povod okupljanju je očeva odluka o prodaji porodične zemlje. Zatvoreni u trošnoj porodičnoj kući, članovi porodice prisiljeni su suočiti se s potisnutim odnosima i teškim odlukama, dok će jedno od njih morati podnijeti najveću žrtvu.

Uloge u filmu "Male stvari" ostvarili su Marija Škaričić, Izudin Bajrović, Ivana Roščić, Juraj Lerotić, Bepina Baričević i Borna Mihovilović. Film možete gledati večeras, 17. augusta s početkom u 18 sati u Cineplexxu. Zvonimir Jurić je na ovom scenariju radio zajedno s književnikom Juricom Pavičićem. Govorio je o tome kako je tekla njihova saradnja.

"Proces je trajao jako dugo. Počeo je prije sedam-osam godina. Mi smo prilično vjerno držali pripovjetke Jurice Pavičića. Radeći non-stop zajedno, onda smo sve više micali od tog izvornog predloška, njegove kratke priče, tako da je zapravo od njegove kratke priče na kraju, u finalu, ostao samo taj motiv prodaje zemlje. Ja sam s Juricom već radio na jednoj seriji petodijelnoj. Prijatelji smo, bez obzira na to što ja živim u Zagrebu, a on u Splitu. Baš smo u dobrim odnosima. Imamo sličnu radnu etiku. Prilično slično o mnogim stvarima razmišljamo. Naravno, i razlikujemo se, tako da je ta saradnja zapravo bila lagana. Onda ovo pitanje o tome koliko smo se vjerno držali scenarija - na kraju krajeva, na najavnoj ili odjavnoj špici piše: ‘Inspirisano’. Zapravo smo se makli od predloška, zadržali motiv prodaje zemlje, a drugo ponovo izmislili"; kazao je Jurić.

Preferira snimati filmove na lokacijama koje su "odsječene" od svijeta

Radnju ovog filma smjestio je u izolovani, otočki ambijent i ruševnu kuću. Zanimalo nas je koliko je ta klaustrofobija bila ključna da se ogole generacijske traume i potisnute tenzije unutar porodice.

"Meni je drago snimati određeni ili manji broj ljudi na malo klaustrofobičnim, izdvojenim ili udaljenim lokacijama do kojih se možda ne može najbrže i najlakše doći ili su iz nekih razloga izmješteni i nemaju komunikaciju s nekim centrom. Ono što mene vodi, rekao bih da je to potpuno intuitivan proces. Ne dolazi on iz nekog velikog ili dubokog razmišljanja prije samog početka rada na pisanju. Naprosto to stavljanje određenog broja ljudi na manju lokaciju će nešto proizvesti… Ta naguranost nešto proizvede, neka strujanja u njihovim odnosima pa to vremenom onda prekipi, ono što bi rekli kulinarski ili dođe do nekog usijanja", rekao je.

Naročito mu je bilo primamljivo prenijeti na ekran priču vezanu za ruševnu kuću i otoka na Jadranu koji je izoliran.

"Ako imate ozbiljnih zdravstvenih problema, a živite na manjem otoku, a vani je ili olujno jugo ili orkanska bura, možda ćete morati pričekati, a da li ćete preživjet, vidjet ćemo. Možda ćete morati pričekati idući dan ili dva-tri dana. Neki otoci znaju po četiri dana zimi biti odsječeni od kopna. Meni je taj motiv da pomoć neće stići tu noć kada je kritično nešto što je meni bilo jako zanimljivo i primamljivo. Otočka zajednica, sami mali otoci zimi su užasno specifični. Kad kažem užasno, mislim jako. Način života u tako izoliranim zajednicama i koliko su ljudi upućeni jedni na druge jer je zima, hladno je i nema doktora, a većinom treća dob dominira, starije stanovništvo, je nešto što je meni silno zanimljivo", ispričao je.

Draži su mu filmovi koji počivaju na manjem broju riječi

Priča u velikoj mjeri počiva na onome što je izgovoreno između redova. Na pitanje kako je gradio odnos s glumačkom ekipom kako bi postigao tu specifičnu vrstu glumačkog suzdržavanja i tišine koja ima ogromnu dramsku težinu, odgovorio je:

"Volim filmove koji su također i talky, kako kažu. To su filmovi u kojima je to dominantni medij komunikacije između praćenja radnje, zapleta, razrješenja ili odnosa između likova. Volim takve filmove koji to rade i riječima. Ja ih sam osobno ne volim raditi. Meni su draži filmovi koji počivaju na manje riječi, pogledima, tišinama, atmosferi. Samog sebe često podsjetim da se mi bavimo pokretnim slikama. Film je vizuelna umjetnost. Čini mi se da neke stvari koje se mogu reći možda se može naći neki korelat u vizuelnom kodu ili jeziku jer smo u tom poslu pravljenja filmova koji su vizuelna stvar. S tim razmišljanjem pristupam onda radu s glumcem. Gdje god možemo zamijeniti riječ pogledom ili gestom ili u montaži spojem dvaju kadrova, taj spoj će donijeti nešto, da ne mora se nužno to ispričati je meni zanimljiva stvar", kazao je.

Dodao je da glumci s kojima radi to znaju, a da oni s kojima radi prvi put brzo to shvate. Riječ želi zamijeniti slikom. Potom je govorio o tome s kakvim emocijama izlazi pred publiku na Sarajevo Film Festivalu.

"Bilo koja osoba, neko ko je skuhao ručak i pozvao ljude da mu dođu da jedu, sigurno također ima očekivanja, kako će se ljudima svidjeti, je li slano, dobro začinjeno, ima li dovoljno mesa, dovoljno povrća itd. Sarajevo Film Festival je najveći festival u Južnoj Evropi, apsolutno regionalni. Kada pokazujete film ovako velikom auditoriju u ovakvom miljeu, ugođaju, naravno da imate očekivanja. Dovoljno sam star da me nije toliko strah kao na početku, ali neku vrstu treme, uzbuđenja, nekih pomiješanih emocija, imam. Zapravo sam stvarno zahvalan Sarajevo Film Festivalu da je uopće odabrao film i da smo se tu našli", rekao je Zvonimir Jurić na kraju razgovora za Klix.ba.