Svi smo taoci vlastitog košmara: Slavko Štimac u psihološkom trileru smještenom na Kosovu

Danas kada svi živimo uznemireni, nauružani slobodnim mišljenjem i praznim potrošačkim korpama, svijet kakvog poznajemo nestaje pred našim očima. Stare navike i stare teme teško odumiru, a vječita balkanska preokupacija Kosovo, kao tačka na kojoj se sudaraju sve svjetske sile, aktuelnija je nego ikad.

Film "Mrak", koji progovara o životu Srba na Kosovu, nastao je prema pismu djevojčice s Kosova, posvećenom njenom nestalom ocu.

To je pismo svojevremeno pročitano u Ujedinjenim narodima, a u njemu se djevojčica javno osvrnula na težak život Srba, posebno djece u enklavama.

Ova međunarodna produkcija premijerno je prikazana na 50. FEST-u, gdje je nagrađena kao najbolji regionalni film.

Jednu od glavnih uloga tumači izvrsni Slavko Štimac, kao Srbin s Kosova kome su pod nerazjašnjenim okolnostima nestali sin i zet. U filmu glumi i popularna danska glumica srbijanskog porijekla Danica Ćurčić, koju smo nedavno gledali u zapaženoj Netflixovoj seriji “The Chestnut Man”.

Scenarij i režiju potpisuje Dušan Milić, a film objašnjava kako psihoza bez realne fizičke opasnosti može biti dovoljna za uništavanje života. Milica je djevojčica koju pripadnici KFOR-a odvoze svaki dan u jedinu seosku školu.

"The Chestnut Man"

Stigla je danska serija koja će vas podsjetiti zašto su Nordijci majstori detektivskog žanra

Obrazovna ustanova ne broji više od deset učenika, iz razloga što se veliki broj porodice iz tog dijela odselile.

KFOR, EUFOR, IFOR

Na imanju okruženom gustom šumom, živi Milica (Miona Ilov) s majkom Vukicom (Danica Ćurčić) i djedom Milutinom (Slavko Štimac). Svaku noć porodica se povlači u zabarakadiranu kuću, prestravljeni terorom koji dolazi iz šume. Oni nisu posve sigurni da li je užas opkoljene kuće samo dašak psihoze nedavno završenog rata ili samo njihova mašta, u šta ih uvjeravaju zvaničnici KFOR-a. Nema materijalnih dokaza da se nešto loše događa, ali svake naredne noći njihov strah raste.

Milica ostaje sama s majkom i djedom u trošnoj kući u planinskim zabitima i sve više je obuzima strah, posebno od trenutka kada su joj otac i ujak misteriozno nestali. Sigurnost nije njena dominantna emocija, iako porodicu čuvaju prijateljski nastrojeni pripadnici međunarodnih vojnih snaga.

Zanimljivo je da bi ova filmska priča funkcionirala kao horor za one koji o političkoj situacijii našeg podneblja ne znaju ništa. Jedna kuća u šumi i porodica koja živi u paranoji dovoljni su za razumijevanje bezvremenskog košmara, jer se radi o strahu od nepoznatog.

Težište ove mučne drame nalazi se u vizuri malene Milice, ali progovara o našim kolektivnim strahovima, koje su vještački ubačeni među nas. Danas, čini se, više ni ne znamo od čega strahujemo, pri čemu Kosovo kao nepresušna srpska frustracija, nikada ne jenjava.

Pogledali smo

Kosovski film u užem izboru za Oscara: Žene ubijenih Albanaca u borbi za preživljavanje

Sve regionalne filmove treba pratiti s jednakom pažnjom, ma iz koje zemlje dolazili, kako bi shvatili suštinu političkih previranja. Svi smo gubitnici i ponovo padamo u zamku politike, koja sa sobom može povući nebrojene žrtve. Film o kojem se intenzivno govorilo prošle godine je kosovska “Košnica”, koja se našla u užem izboru za nominacije za predstojeće Oscare. Donosi mučnu priču o udovicama nestalih kosovskih Albanaca.

Filmovi poput "Mraka" (ali i "Košnice") mogu donekle relaksirati napete i neizvjesne odnose, iako smo svi već "ispalili na živce", čekajući da završi ovaj naš stvarni film strave i užasa. Strah od rata i nacionalizmi već decenijama maskiraju stvarni problem ljudi u regionu.

Nije, naime, pitanje toga s kim živimo već od čega. A situacija je do te mjere paradoksalna da i kad bi se u ovom mraku pojavilo svjetlo na kraju tunela, ono bi po svoj prilici pripadalo vozu koji se zalijeće direktno na nas.