Svetlana Bojković: Za mene je gluma bila zabranjeni san, ali sam ga na kraju ostvarila
Gotovo da ne postoji osoba u regiji koja nije čula za veliku glumicu Svetlanu Bojković. Iza ove žene, koja je karijeru gradila isključivo vrhunskim ulogama, mnogo je uloga u serijama, filmovima ali i u pozorištu, a njene replike iz serija prepričavaju se i danas. Imala je, kako kaže, sreću da radi kontinuirano i u pozorištu i na televiziji.
"Pozorište jeste moja osnovna ljubav i zato sam se i opredijelila za glumu, a onda su došli i drugi mediji u kojima sam radila. Ono što mogu da kažem je da sam imala sreće da nisam imala pauze, samo onda kada sam ja odlučila prije nekoliko godina da napravim pauzu i odem na četiri godine u Finsku, da se malo udaljim, da se malo odmorim i napunim baterije", rekla je na početku našeg razgovora Svetlana Bojković.
Svoju doista impresivnu glumaču karijeru započela je daleke 1967. godine zaigravši u filmu "Jednog dana, moj Jamele", a poznato TV lice postala je zahvaljujući ulogama Emilije u "Boljem Životu", Antonije u "Srećnim ljudima", Valerije u "Porodičnom blagu" te Jasmine Pantelić u "Beloj lađi".
Svetlana se okušala i na filmu, a njena publika ju je s uživanjem gledala u fimovima "Šejtanov ratnik", "Zona Zamfirova", "Ptice koje nikad ne polete", "Halo taksi", "Neka druga žena" i mnogim drugim. Kako kaže, kada bira uloge, voli da joj one budu izazov, nešto što nikada do tada nije radila.
"Ne želim i ne volim da se ponavljam. Volim da uvijek bude neko osvježenje u tumačenju tih likova koje može da se desi jednino ako uloga donosi neke nove elemente koje do sada nisam koristila", rekla je Svetlana i dodala kako je u toku pedesetogodišnje karijere bilo uloga koje je odbijala, ali da se ni zbog jedne nije pokajala.
Svetlana koja je ljubav prema glumi pokazivala već od ranog djetinjstva u svojoj odluci da postane glumica nije imala podršku roditelja. Majka Vera koja je bila domaćica i otac Cvetko koji je bio oficir i vojni geodet željeli su da njihova kćerka jedinica za sebe ima siguran posao i jednog dana postane inžinjerka, liječnica ili arhitektica. Sa samo 16 godina počela je glumiti u Amaterskom pozorištu "Dadov", u kojem je upoznala glumca Miloša Žutića koji će kasnije postati njen muž i njena najveća podrška.
"Za mene je gluma bila zabranjeni san, ona nije naišla na podršku mojih roditelja, ali ja sam na kraju ipak ostvarila svoj san. Moja najveća podrška bio je Miloš Žutić, moj prvi suprug. On me je spremao za prijemni ispit na akademiji, a kasnije i u tim profesionalnim počecima, kada sam se već udala za njega. Najveću podršku i najbolje savjete mi je on davao", istakla je Svetlana.
Prvu pozorišnu ulogu dobila je 1967. godine u Beogradskom dramskom pozorištu, kada je bila na drugoj godini akademije. Riječ je o predstavi koju je režirao njen tadašnji profesor Minja Dedić. Predstava se zvala "Đido“, a u njoj su igrale njene kolege s klase.
"U toj predstavi glumili smo Branko Milićević (Kockica), Pera Božović, Ljiljana Lašić i ja. To su bile naše prve uloge u profesionalnom pozorištu i nekako smo se osjećali i zaštićeno jer je to režirao naš profesor, a našli smo se i pored velikih glumaca. U toj predstavi glumio je i Čkalja. To mi je veoma draga uspomena", prisjeća se Svetlana.
Godinu dana nakon ove predstave na direktorsko mjesto Beogradskog dramskog pozorišta došao je Bojan Stupica koji je otvorio vrata pozorišta mladim glumcima. Među njima je bila i Svetlana Bojković. Te godine imala je čak sedam premijera, a paralelno je i studirala, i sve, kako kaže, stizala.
U međuvremenu, u braku sa Žutićem, Svetlana je dobila i kćerku Katarinu koja je krenula majčinim stopama. U njenoj namjeri Svetlana je nije sprečavala, ali je za nju imala savjet i upozorenje.
"Kćerku sam upozorila da je poziv glumca naratorske prirode, da je važno istrajati, da to nije nešto danas hoću, sutra neću. Kazala sam joj da gluma vrlo često može biti naporan posao i da joj, ako je stvarno iskrena u tome, ako je dobro preispitala samu sebe, dajem vjetar u leđa", rekla je Svetlana i dodala kako je Katarini to što je bila dijete poznatih roditelja više odmoglo u karijeri nego pomoglo.
Život u Helsinkiju
Nakon braka sa Žutićem 1990. godine Svetlana se udala za režisera Ljubomira Mucija Draškića s kojim je bila u braku 15 godina. Nakon njegove smrti 2004. godine Svetlana je mislila staviti tačku na brak kao instituciju. Međutim, 2011. godine upoznala je srbijanskog diplomatu Slavka Kruljevića s kojim joj se desila neočekivana ljubav. Slavko ju je osvojio svojim ljudskim kvalitetima pa joj zbog ljubavi nije bilo teško napustiti Beograd i preseliti u Helsinki.
"Prve tri i po godine bilo mi je drago biti u sredini gdje me niko ne poznaje, gdje sam opuštena, gdje mogu da se saberem i okrenem samoj sebi. Radoznalost da upoznam kulturu te zemlje me je okupirala. Često sam svraćala i u Srbiju, jer tamo mi je kćerka, a i prijatelji. Povremeno bih nešto i snimila, ali nisam bila u repertoaru. Jedina predstava koju sam zadržala je ona u Banjoj Luci 'Gospođa ministarka'", rekla je Svetlana i dodala kako je to bila njena vježba da ne zahrđa kao glumica.
U Helsinkiju se Svetlana posvetila bračnom životu, ali i uživanju u umjetnosti. kaže da su Finci narod koji kad se prihvati jednog posla, radi ga ozbiljno i temeljito.
"Nisam previše odlazila u pozorišta, jer tu postoji etička barijera, ali sam dovoljno išla da vidim na kojem su oni nivou i mogu da vam kažem da su na izvrsnom profesionalnom nivo, da imaju dobre glumce i da se radi veoma ozbiljno. Muzički život je vrlo temeljito razvijen. Balet im je izvrstan. Da ne govorim o izložbama, dizajnu po kojem su poznati. To je jedna zemlja koja je uređena i organizirana tako da njeni građani žive ugodno i zdravo", rekla je Svetlana i dodala kako nažalost u zemljama regije, bar kada je riječ o glumi, nije tako.
Glumačka scena danas
Budući da pamti oba perioda, jugoslavensko i postjugoslavensko, kaže kako su u ono vrijeme glumci bili dosta cjenjeniji.
"U ono vrijeme produkcija je bila nekad manja, nekad veća, ali smo nekako bili kao dio kulture njegovani od vlasti što se tiče novca, ulaganja u opremu predstava, u produkciju. I osjećala se nekakava sigurnost. Televizija je tada bila još uvijek u početku svog zamaha. Na televiziji je bila dramska redakcija koja danas nažalost više ne postoji, gdje se svakog ponedjeljka pravila nova tv drama, tu su se održavale probe kao u pozorištu, pravio se dekor, šili su se kostimi. Sve je to vremenom iščezlo, prešlo na privatnu produkciju", objašnjava Svetlana Bojković.
Medijskom slikom društva u kojem se nalazi, gdje se sve manje snima, a medijski prostor sve više okupira reality i turbofolk kultura, Svetlana nije i ne može biti zadovoljna.
"Ti reality sadržaji formiraju ličnost mladih ljudi, utječu na njihovu svijest o kulturi, ako pogledate šta se tamo nudi, onda je to strašno. Mladima se nudi lak uspjeh, više nemaju potrebu za obrazovanjem, nemaju potrebu za stvaralaštvom, već samo za tim da se pojave u štampi", govori glumica.
Što se tiče beogradskog glumišta i ono je u posljednjih nekoliko godina doživjelo velike gubitke. Posljednji u nizu koji su nas napustili su Predrag Ejdus, Milena Dravić i Marko Nikolić. Marko Nikolić i Predrag Ejdus bili su Svetlanini dobri prijatelji.
"Marko i ja smo godine proveli snimajući 'Bolji život', a igrali smo zajedno i u Narodnom pozorištu. Bili smo odlični drugari i on je jedan divan čovjek, glumac i partner. Bio je duhovit, sa širokim spektrom interesovanja u raznim sferama. S njim ste mogli razgovarati o svemu i svačemu. Predraga Ejdusa znam još iz gimnazije jer smo bili ista generacija, razred do razreda, zajedno smo ušli u tadašnje Omladinsko pozorište, kasnije smo bili partneri u Narodnom pozorištu. To su zaista bili veliki glumci, a njihove smrti su veliki gubici, ne samo za srpsko pozorište, nego i za mene lično", rekla je na kraju našeg razgovora Svetlana Bojković.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
Navijači ismijavaju Riceovu djevojku zbog izgleda, slomljena je obrisala sve fotografije
