"Stranger Things" je postavio standard za finale serije: Nenadmašive emocije i kraj kojem se teško može naći mana

Tekst će sadržavati spoilere o posljednjoj epizodi serije "Stranger Things"

Kada su braća Matt i Ross Duffer prije devet godina gledali prvu epizodu svoje serije "Stranger Things" kako se emituje na Netflixu, teško su mogli očekivati da će ona biti ovakav planetarni hit te da će svaki detalj morati da pojašnjavaju zaluđenim fanovima kojima ništa ne promiče.

Kroz pet sezona smo, kao gledaoci, prošli nevjerovatan put sa stanovnicima Hawkinsa, izmišljenog grada u saveznoj državi Indiana, koji su u tom periodu prošli mnogo više nego njihovi sugrađani u doslovno bilo kojem drugom dijelu SAD-a.

Od nestanka Willa, pa sve do konačne bitke s Vecnom/Henryjem i Mind Flayerom, serija "Stranger Things" je donosila uzbuđenje, radost, tugu, sreću, pa čak nekada i anksioznost svojim vjernim fanovima.

Upravo zbog toga, finale serije moralo je biti skoro pa nevjerovatno dobro kako bi svi bili barem dovoljno zadovoljni da ne "razapnu" braću Duffer. Oni su svojim fanovima dali upravo ono što im treba.

Eleven se žrtvovala da spasi Hawkins, ali i sebe

Teško je govoriti o posljednjoj epizodi serije, a da se ne spomene žrtva koju podnosi Eleven, odnosno Jane Hopper. Smrt njene sestre Kali, koja se desi relativno brzo u finalnom dijelu "Stranger Thingsa", bila je svojevrsni uvod u ono što se desi kada stvar kulminira, a što smo mogli shvatiti i kada smo saznali sve o Henryjevom odlasku u Abyss.

Jednostavno, djeca iz programa dr. Brennera su previše moćna i ne mogu biti dio "normalnog" svijeta bez da se stvori neka vrsta disbalansa. Bilo da je riječ o Henryju koji je bio spreman uništiti svijet zbog toga što je bio drugačiji, ili o Eleven koja bi do kraja života, gdje god bila, morala da se okreće oko sebe tražeći prijetnju, njima je u startu oduzeta mogućnost normalnog života.

Koliko god to teško palo fanovima koji su uz Eleven odrasli, koji su gledali kako od potpuno izgubljene djevojčice postaje hrabra djevojka koja na svoja pleća stavlja sudbinu svijeta, ovo je bio jedini normalan način da se ta priča završi, jedini kraj koji se barem do jedne mjere može nazvati sretnim.

Međutim, njena smrt je otvorila i druge mogućnosti, prvenstveno za dvije osobe koje su njoj najbliže - Mikea i Hoppera. Prije svega, Hopper je shvatio da je autodestruktivni put kojim je krenuo kada mu je preminula prva kćerka pogrešan, te da mu je, koliko god to zvučalo okrutno, smrt Eleven dala mogućnost da krene dalje i da ostavi sve iza sebe. Zbog toga je scena kada s Joyce govori o preseljenju i o braku najbolji dokaz da Eleven, čak i da nije spasila svijet i svoje prijatelje od vječne utrke s vojskom, nije umrla bez razloga.

Kada je to Hopper, na sebi svojstven način, objasnio i Mikeu, on je mogao krenuti istim putem kao šerif s kojim je, upravo zbog Eleven, imao brojne svađe i otvorene sukobe.

Smrt Eleven, htjeli mi to priznati ili ne, bila je potrebna za slanje poruke o tome da se život mora nastaviti dalje, a da je bilo koje ostajanje u prošlosti samo put ka samodestrukciji i ultimativno stanju u kojem osoba od koje ne možete oprostiti ne bi željela da vas vidi.

U tom kontekstu, važno je napomenuti i Willov monolog iz sedme epizode, odnosno pretposljednje u seriji, gdje je fokus u javnosti bio na njegovoj seksualnosti, ali je istinska poruka braće Duffer, koja je maestralno prenesena kao i sa Eleven, da je prihvatanje sebe ključ ka ispunjenju punog potencijala. Slanje važnih životnih poruka je nešto što Dufferima istinski ide od ruke i to su jako dobro iskoristili, bez obzira na kritičare koji će ostati na površini i neće ući u dubinu njihovog, može se to slobodno reći, remek djela.

Na kraju krajeva, za sve one koji se ne mogu pomiriti sa smrti Eleven, barem ne na prvo gledanje, Mikeova priča o nevidljivosti i bijegu ka zemlji s tri vodopada je lijepa tranzicija u prihvatanje realnosti.

Razvoj likova u "Stranger Things" se ne može porediti ni sa jednom drugom serijom

Ono što je posebno impresivno kod ove serije je razvoj likova, odnosno mogućnost scenarista da naizgled tiho i bez pompe od nekog lika naprave nešto potpuno drugačije u samo nekoliko epizoda.

Naravno, idealan rani primjer za to je Steve, koji je od nasilnika i poprilično lošeg mladića došao do heroja Hawkinsa koji je za svoje prijatelje spreman i umrijeti, ali je ova sezona donijela nešto što je potpuno nevjerovatno - razvoj lika od "nebitnog" do "glavnog" u samo jednoj sezoni.

Holly je do prve epizode pete sezone bila samo Mikeova mala sestra, da bi u posljednjoj sezoni bila jedan od heroja. Na početku plašljiva i oslonjena na svog brata, Holly u samo nekoliko epizoda postaje svoja "Dungeons and Dragons" verzija, odnosno Heroina Holly.

Spremna je, uz pomoć Max, da se suprotstavi Henryju, a kada postane odgovorna za živote 11 djece, postaje još hrabrija i čak ulazi u fizički sukob s njim, znajući da bi vrlo lako mogla biti ubijena. Na kraju, njena hrabrost je nagrađena, uz malu pomoć Henryjeve traume s kojom se skoro pa izborio.

Lik Holly je dokaz da uz dobre scenariste jedan lik može postati heroj u samo nekoliko epizoda, bez obzira na njegov ili njen prijašnji status, i tu treba dati pohvale braći Duffer.

Zbog čega je kraj "Stranger Thingsa" toliko dobar?

Kada govorimo o posljednjim epizodama serija, posebno onih hiperpopularnih, svi režiseri i scenaristi zaziru od posljednje epizode. Samo nekoliko serija, poput "Sopranosa", može se pohvaliti univerzalno prihvaćenim krajem koji nikoga nije ozbiljnije naljutio.

U tu kategoriju će sigurno ići i "Stranger Things", jer nije postojao bolji način da se ova serija završi. Svi likovi su tamo gdje trebaju biti, emocionalno i fizički. Istini za volju, svi oni nalaze sreću van Hawkinsa, čime ostaje jedno istinsko pitanje koje nije odgovoreno (Da li Hawkins ikada više može biti normalan grad?), ali je nalaze i to bez nekih logičkih skokova i masovnih rupa u priči.

Will je svoju priču efektivno završio kada je svojim prijateljima otkrio pravog sebe, Mikeu je trebao razgovor s Hopperom da bi dolaskom na maturu simbolički prihvatio da Eleven više nije tu, Dustin je osvetio Eddieja i izvukao Stevea, dok je Lucas konačno dobio svoju Max, kao i Max njega.

Joyce i Hopper se sele (pomalo ironično) u Montauk, koji je poznat po čudnim dešavanjima, dok su stariji "tinejdžeri" su već pronašli svoju sreću (također van Hawkinsa, osim Stevea).

Svaki od ovih ishoda se ne čini isforsiran ili kao da popunjava prostor, već je to ono kako smo mogli zamisliti "sretni kraj" ovih likova. Traume, strah, bijes, tuga i ljutnja ostaju iza njih, upravo u finalnom udarcu sjekirom kojom Joyce otkida glavu Vecni i simbolično završava bolnu bitku protiv svijeta za kojeg nisu znali ni da postoji.

Ako se Dufferi odluče praviti neku vrstu spinoffa koji bi bio koncentrisan na nekoga od glavne ekipe, teško bi ih mogli kriviti zbog finansijskog aspekta, ali je veliko pitanje da li ovakav kraj, skoro pa idealan, vrijedi uništiti iz bilo kojeg razloga, pa makar on imao jedinicu na početku i puno nula iza nje.