Scenarista "Vidre": Ovaj film nije samo priča o jednoj djevojci, već o sistemskoj nemoći koju patrijarhat nameće

Na početku razgovora, Bošković je otkrio kako je započela saradnja sa rediteljem Srđanom Vuletićem. Ističe da je sve počelo još dok je bio na master studijama na Akademiji u Sarajevu.

"Vjerovali ili ne, do saradnje je došlo još dok sam ja bio na masteru ovdje na Akademiji u Sarajevu, prije otprilike jedno pet-šest godina. Uglavnom, prije Covida mi je Vuletić predavao jedan predmet - scenario, ne mogu se sjetiti koja je režija bila, a ja sam tada razvijao ideje za ovaj film. Sjećam se da mi je on u jednom trenutku rekao: 'Ja bih užasno volio, ako nemaš nikog drugog, režirati ovaj film iz tog i tog razloga.' To nije bilo kao - hajde napravit ćemo scenario jer je on super reditelj. To je stvarno bilo nekako toliko s nekom iskrenošću i toliko ga je zanimao taj projekat, nešto ga je tu izuzetno privuklo, i ja sam rekao – naravno. I tako je krenuo taj cijeli proces i saradnja. Ja nisam bio samo kao scenarista, već sam kasnije bio uključen i u druge procese i odluke, što se tiče muzike, montaže... Uglavnom, sve smo to zajedno razvijali sve vrijeme", otkrio nam je Stefan.

Bošković ističe da su imali potpuno usklađen odnos i otvorenu komunikaciju.

"Bili smo usaglašeni i složeni. Srđan, pored toga što je odličan reditelj, super je čovjek i zna kako da sa ljudima radi. Vrlo je otvoren i iskren, nema nikakve manipulacije i jednostavno je lako raditi s njim, a sa mladim glumcima je bilo super raditi, puno zabave, druženja", kazao je.

Poseban izazov bio je rad s mladim glumcima kojima je Vidra bio prvi filmski projekat.

"Uvijek je to problematično zato što su mladi glumci, osim što im je to prvi film i prvi izlazak pred kameru, ne znaš kako će da reaguju. Potrebne su ozbiljne pripreme i detaljne - ne samo za samo snimanje, nego kad su profesionalni glumci u pitanju ili glumci koji su završili akademiju. To je jedan cijeli proces - od učenja osnovnih stvari poput gledanja u kameru, pa do toga kako da se poistovjete s ulogom. Nije film samo glumci i tekst, to je hiljadu drugih stvari na koje glumci moraju obratiti pažnju. Tako da - bilo je interesantno, a meni je bilo užasno zanimljivo da pišem za mlade ljude", istakao je scenarista filma.

Bošković otkriva kako je scenario pisao uz pomoć tinejdžera.

"Scenario kada sam pisao nekako sam vodio uporedno s razgovorom s mladim tinejdžerima - kako bi reagovali u toj nekoj situaciji. Dam im scenu i kažem: 'Kako bi reagovao?' A onda oni kažu – rekao bih tako, ili: ne bih rekao tako. Pisao sam iz vizure 42-godišnjaka, iako u sebi mislim da sam još uvijek negdje na 15. godini. Plašio sam se samo da film ne bude kako mi iz ove generacije zamišljamo da se klinci ponašaju danas. Ja sam htio da to izbjegnemo i zbog toga je bilo nužno da mlade glumce uključimo u to. Prilično sam radio jednu ozbiljnu studiju oko toga", dodao je.

O samoj ideji nastanka filma, Bošković ističe da se njegova pažnja usredsredila na društvene strukture koje oblikuju naše živote, posebno na ulogu patrijarhata i njegov duboki utjecaj na položaj žena u savremenom društvu.

"U svojim knjigama i ranije radovima bavio sam se patrijarhatom i to mi je opsesivna pojava. Živim u Crnoj Gori gdje je patrijarhat razvijen, čak se infiltrirao u svaku poru društva i međuljudskih odnosa. Nije to samo otac kao velika figura, nasljedstvo, ipak mi nekako hodamo u korak s vremenom i sa nekim promjenama u svijetu, i ipak to se vidi kroz te neke male stvari. Zbog toga ja nisam htio ovdje da pišem kao: sad mi je potreban ženski lik, pa hajde da pišem o tome, ne! Ovo je priča bukvalno o tom prostoru i tom ambijentu gdje imate jedan dio priče – to je tradicionalno područje gdje imate sistemsku egzistencijalnu nemoć mlade djevojke prema stricu koji upravlja i kaže: 'Ne bit će ovako kako ja uradim.' Tu imate i nemoćnu majku i tu nije samo pitanje djevojčice, nego ustvari da jedna drugu ne mogu da odbrane i sve je to dio jednog patrijarhalnog društva", kazao je

Potom nastavio: "Onda korištenje i opsesija ženskim tijelom, pogotovo u tim godinama, od onog muškarca ili dilera, svi na neki način to posmatraju kao neku vrstu plijena. Na kraju, iako to djeluje kao jedna pitka priča, nju na kraju izda taj prijatelj, koji je simpatija, koji na neki drugi način manipuliše njom sa isto te muške strane, da bi na kraju pokušao da je siluje i izvrši to nasilje. Da je umjesto te djevojčice bio neki dječak, taj film ne bi mogao da uspije. To bi bilo - dječaci se posvađali, to smo vidjeli, to se dešava, a ovo može da bude potpuna propast za jedan život".

Zanimalo nas je da li je tokom snimanja filma scenario ostao u potpunosti isti kao što je bio napisan na početku, ili je u međuvremenu doživio određene promjene.

"U filmu je sve završilo ono što je napisano. Ja sam čak Srđanu rekao da makne neke replike, ali Srđan se toliko držao scenarija. Bilo je nekih nedoumica, ali nismo ništa mijenjali. Bilo je nekih ideja kako bi neka scena išla, ali scenario se nije mijenjao", kazao je.

Za kraj, Bošković ističe da mu je najvažniji sam proces stvaranja, a ne očekivanja o nagradama ili popularnosti.

"Ja nikad nemam očekivanja. Ja sam čovjek procesa. Meni kad se završi proces, ja se tu tad završavam. Ovo se sad daje publici na javni sud. Naravno da bih volio da uzmemo sve nagrade ovog svijeta i da se svima svidi film, što je nemoguće. Ali ponudili smo neki ugao priče onako kako mi gledamo na ovu temu i nadamo se da smo napravili dobar film i da možemo stati iza njega. Sad je sve do publike - kako će ga primiti", poručio je za kraj.