Univerzalne poruke
4

Rediteljica Biljana Tutorov: Ne znam kada će nam pući film do te mjere da se istinski usprotivimo

Piše: E. Lj.
Biljana Tutorov
Biljana Tutorov
Publika AJB DOC Film Festivala večeras je imala priliku pogledati film "Kada dođu svinje" autorice Biljane Tutorov koji je prikazan u sklopu programa Last Minute Cinema. Kroz priču jedne penzionerke, Biljana Tutorov šalje nam univerzalne poruke.

Film je premijerno prikazan prošle godine na Sarajevo Film Festivalu gdje je dobio nagradu Evropske dokumentarističke mreže (EDN), a Biljana nam prisjećajući se prepune sale, stajaćih ovacija i intenzivnog Q&A-a sa ekipom filma, kaže da je to bio najljepši mogući početak za ovaj film. Nakon toga su uslijedili brojni festivali u Evropi koji su Biljani i ekipi koja je radila s njom na ovom filmu otvorili vrata ka široj publici.

"Iako je priča naizgled lokalna i primenjiva na političku situaciju u regionu gdje je demokratija pojam bez sadržaja, farsa koji krije manipulacije na svim nivoima društva, a mediji sve samo ne slobodni i demokratični, postalo je očito da se i u drugim zemljama gledaoci identifikuju sa glavnom junakinjom u pokušaju da sačuvaju svoje građansko dostojanstvo u svijetu koji izgleda kao da ponovo ide k vragu. Moram priznati da me uvijek iznova iznenadi reakcija publike van našeg balkanskog konteksta. U regionu se nekome ko površno gleda može učiniti da je film pamfletski, ali greška je isčitatavati ga na taj način. Film u krajnjoj liniji postavlja pitanje o tome šta bi bio minimum građanskog i političkog stava koji bi mogao stvoriti kritičnu masu za neke suštinske promjene", rekla je Biljana.

Čemu nas uči glavna protagonistica Biljaninog filma?

Glavna protagonistica filma je Dragoslava, profesorica tehnologije u penziji, koja je živjela u pet zemalja, a da se nije pomjerila iz svog stana u pograničnoj varošici. Mediji i politika su se uvukli u porodičnu intimu, dok ona s humorom i čvrstinom promišlja o tome učeći nas da je od jutra, kada ustanemo, svaki naš gest čin odgovornosti kojim počinje promjena svijeta.

"Stav Dragoslave je da nemamo pravo biti nezainteresovani za društvo u kojem živimo. Nezainteresovanost je opasna, jer ukoliko nismo budni i proaktivni mi ni ne primjećujemo opasnosti naprimjer naciolizma koji može lako opet postati fašizam. Nema neutralne pozicije u društvu, a posebno ne u društvu u kojem istinske demokratije nema i u kojem institucije ne funkcionišu. Ukoliko ne zauzimamo stav, mi se automatski priklanjamo vladajućoj ideologiji. Moć skoncentrisanu u rukama malog broja ljudi bismo trebali prepoznati kao alarmantnu situaciju. Mi koji živimo ovdje smo već jednom vidjeli kuda to vodi. Nemamo pravo zažmiriti pred činjenicom da nas predvode ljudi koji su nas već jednom odveli direktno u propast. I kada nemamo rješenje, moramo znati da nam je zadatak da reagujemo, bunimo se, tražimo nove puteve", naglasila je.

Dodaje kako Dragoslava posebno suptilnu poruku šalje kroz istovremeni osjećaj ljubavi prema jednostavnim stvarima u životu koji pokušava prenijeti svojim unucima i osjećaj duboke potištenosti pred činjenicom da im u naslijeđe ne ostavlja svijet za koji se borila.

"Dragoslava inkarnira najzdraviji i najmalobrojniji sloj društva čiji je um nepomućen i misao im se odlikuje zdravorazumskom britkošću. Humor koji nosi očito se prepoznaje se na svim kontinentima gdje publika istovremeno plače i smeje se", rekla je.

Iako u penziji Dragoslava prati društveno-politička dešavanja na području bivše Jugoslavije, a na kraju se uključuje i u proteste. Direktno nam pokazuje da je sve u našim rukama iako nam se nekad čini da su promjene nemoguće i da su nas iznevjerene nade potrošile.

"Bunt pred nepravdom, korupcijom, lažima, manipulacijama, krađom - odraz je i preduslov osnovnog ljudskog dostojanstva. Svaki pa i najmanji oportunizam je bolest koja nas prije ili kasnije skrha i kao pojedince i kao zajednicu. Njen stav je zapravo sportski, stav šampiona koji se ne predaje. Dok ponavlja gradivo sa najstarijom unukom, na televiziji ide prenos završnice teniskog meča koji bi nas mogao podučiti vještini nepredavanja", rekla je naša sagovornica.

Kaže nam kako nam danas nedostaje hrabrosti i priznaje da se i sama pita zašto.

"Čini mi se da nemamo šta izgubiti, jer već smo svi toliko toga izgubili, a mnogi u regiji nažalost i nenadoknadivo. Ne znam kada će nam pući film do te mjere da se istinski usprotivimo. Voljela bih da to ne bude ponovo prekasno… Oni koji su na vlasti znaju da nam više od hrabrosti fali snage i zato tako perverzno rade kako bi nas u svakom domenu oslabili - u obrazovanju, zdravstvu, pravosuđu, pa čak u dokolici kroz debilizujuće oblike zabave", istakla je.

Važnost i snaga dokumentarnog filma

Dokumentarni film je moćno svjedočanstvo, smatra Biljana i dodaje da je stvarnost snažnija od fikcije te da publika to osjeća.

"Dobar film je neponovljivo iskustvo i kao takvo ima snažniji impakt od puke informacije. Zanimljivo je primjetiti da savremeni igrani film sve više upotrebljava dokumentarističku estetiku u artikulaciji kadra, svjetla, pa čak i glumačkog postupka. S druge strane ima dokumentarnih filmova koji su izvršili čak vrlo konkretan impakt na zakonodavstvo i druge društvene i političke prakse. Ovo naravno nije lako, ali važno je razvijati se dalje, baviti se onim što nas se istinski tiče, što nas boli ili pozitivno pomjera jer je to način da našu percepciju prenesemo dalje. U tom smislu je umjetničko djelo samo trag misaonog procesa", rekla je.

Njen film o Darku Rundeku je u postprodukciji, a Biljana nam je otkrila da paralelno s autorskim radom producira nekoliko filmova svojih kolega i kolegica čije su je priče dojmile.

"Mađu njima je Jure Pavlović, mladi hrvatski reditelj nagrađen evropskim Oskarom za svoj kratki film 'Piknik' snimljen u Sarajevu, a čiji igrani prvijenac upravo privodimo kraju. Zajedno radimo i na dokumentarnom filmu koji prati posljednju Jugoslovensku košarkašku reprezentaciju koja je bila aktuelni svjetski šampion kada je 1991. u Rimu osvojila zlato za već tri dana nepostojeću zemlju. Zajedno sa famoznim protagonistima proživljavamo njihove posljednje zajedničke dane, ispričane iz različitih uglova u kojima se svako sam sa sobom tih dana nalazio. Radim i na svom sljedećem autorskom filmu o kojem još ne želim pričati, a razvijam i jedan ženski kolektivni dokumentarac u kojem četiri poznate rediteljke i umjetnice ispituju odnose među generacijama žena i šta nas je u toj (ne)komunikaciji dovelo do tačke da se nanovo borimo za neka elementarna prava koja su, u Jugoslaviji naprimjer, bila neprikosnovena - jedno od njih je pravo da raspolažemo sopstvenim telom", rekla je Biljana na kraju našeg razgovora.