Priča o prijateljstvu u društvu koje insistira na podjelama: Nagrađen film "Joco i Nijaz idu u Peking"
"Prije rata, 90tih godina uspješni skijaši, a u ratu su bili na suprotnim stranama i oba ostaju invalidi. Ljubav prema skijanju i sportu prevazilazi prošlost jer su zagledani u budućnost. Zajedno sanjaju svoj san koji ih zbližava da ostvare paraolimpijsku normu i odu na olimpijadu u Peking. Taj njihov čin postaje himna nade u čovjeka", ovim riječima je žiri 17. Međunarodnog filmskog festivala "Prvi kadar" koji se održava u Istočnom Sarajevu, opisao dokumentarni film "Joco i Nijaz idu u Peking" koji je proglašen najboljim dokumentarnim filmom u selekciji Ex-Yu u fokusu.
Nagradu "Pečat Kneza Pavla Radenovića" primili su režiseri Zoran Kubura i Bojan Hadžiabdić za film snimljen u koprodukciji BHRT-a i USAID-ovog mirovnog projekta PRO-Budućnost koji provodi CRS.
"Slučajno smo spojili ova dva junaka i mislim da najveća stvar koju smo uradili nije ta da smo snimili film, nego da smo upoznali Jovicu i Nijaza i da su oni danas jako dobri prijatelji", kazao je Zoran Kubura.
Film "Joco i Nijaz idu u Peking" je priča o dvojici skijaša, treneru Nijazu Memiću iz Sarajeva i takmičaru Jovici Goreti iz Istočnog Sarajeva, koje spajaju zajednički interesi i želje. Njihov put oslikava paradoks podjela bosanskohercegovačkog društva i slojevitost problema koji svakodnevno okružuju građane ove zemlje, a najviše nedostatak podrške sistema onima koji pokušavaju svojim radom nešto postići.
Istovremeno, to je i priča o snazi volje i velikom prijateljstvu koje je izgrađeno na zajedničkim vrijednostima. Snimanje filma počelo je 2016. prvim kontaktom između Nijaza i Jovice, koje su povezali upravo autori filma.
"Jovica je nama kasnije rekao da ga za toliko godina od kad je ostao bez noge niko nije nazvao da pita kako je, i onda ga odjednom neki Nijaz iz Sarajeva zove da idu zajedno na olimpijadu. Njemu je to bilo ogromno", kaže Bojan Hadžiabdić.
Snimili su prvi susret, a kako kažu, kada su ponovo došli da ih snimaju, Jovica i Nijaz su već bili prijatelji. Autori ističu da film nisu doživjeli kao priču o pomirenju, ali su svjesni da je – zbog društva u kojem živimo - ona to postala.
"Sve podjele među ljudima su ljudski konstrukt i sve su napravljene iz nekog razloga. Podjele među ljudima u Bosni i Hercegovini su isto tako dio nekog plana. Priča o Joci i Nijazu je važna zato što imamo priliku ispričati takvu priču unatoč sistemu koji ne želi da se Joco i Nijaz upoznaju. Ja to doživjavam kao svoju misiju u životu – da pričam takve priče uinat onima koji rade sve da se takve priče ne dese", pojašnjava Hadžiabdić.
Ni Jovica i Nijaz svoj odnos nisu doživjeli kao nešto neobično. Ipak, kako ističu autori filma, i oni su kroz godine druženja doživjeli svoju katarzu, te su im se određeni stavovi promijenili nakon ovog poznanstva, što nisu mogli ni zamisliti nekoliko godina unazad.
"Joco i Nijaz su pokazali da to može - svako ima za sebe neku svoju istinu i neka svoja iskustva. To niko ne spori, i jedan drugom to nikad i ne spore. Ali su oni pokazali da mogu otići zajedno na olimpijadu", objašnjava Kubura.
Osim na festivalu "Prvi kadar", film "Joco i Nijaz idu u Peking" prikazan je i na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, a uskoro se očekuje i televizijska premijera koja će ovu jedinstvenu priču donijeti u domove širom BiH.
Hadžiabdić i Kubura godinama snimaju filmove koji pokazuju ljepote naše zemlje i ljudi koji u njoj žive, a sa USAID-ovim projektom PRO-Budućnost su snimili dokumentarce "Zemlja za nas" i "Može ljudski", koji također pokazuju zajedništvo među ljudima u Bosni i Hercegovini.
Uloga dokumentarista, ističu ova dva autora, upravo i jeste da pričaju ovakve priče u nadi da će pokrenuti neku promjenu u društvu. Iako su svjesni da ne mogu promijeniti svijest svih ljudi, zadovoljni su ako uspiju potaći na razmišljanje jednog po jednog čovjeka.
"Ako imaš mogućnost da barem malo utičeš na javno mnijenje, pa možda nećeš promijeniti nečije stavove, ali ako oplemeniš 40 minuta nečijeg života - ti si uradio pravu stvar", kaže Hadžiabdić.
"Osjećam da radim pravu stvar, jer i moja djeca rastu u ovoj zemlji", zaključuje Kubura.
