Padaj silo i nepravdo: Prošlo je 50 godina od filma "Bitka na Neretvi", simbola jedne epohe
Iste godine u aprilu je okončana Četvrta neprijateljska ofanziva, koju je obilježila Bitka na ranjenike, gdje su se partizani pred udruženim snagama ustaša i četnika uspjeli probiti do Jablanice i tamo srušiti most na Neretvi. Bio je to događaj koji je u vidu ratnog spektakla Veljka Bulajića doveo Hollywood u Jugoslaviju, film koji je imao toliko statista da bi njima nadmašio i broj repriza koje su bh. televizije ostvarile njegovim bjesomučnim emitovanjem na prigodne praznike. Tito je komandant koji je dva puta naredio rušenje mosta na Neretvi. Prvi je upisan u svjetsku historiju, ali i drugi u historiju kinematografije, filmom koji je snimljen prije 50 godina.
Tito je tada s prikazivanjem njegovog lika na filmu imao problem, jednostavno jer je njegova ličnost bila dovedena do kulta, što se zadržalo u svim partizanskim filmovima, u kojima se nije govorilo o tome da je partizanska vojska bila ona s najviše dezertera i da je Tito bio toliko loš vojnik da nije znao čitati topografske karte.
"Bitkom na Neretvi" se tipovalo na Oscara. Film je bio nominovan u kategoriji Stranog filma, a plakat za strano kino tržište je napravio Picasso, dok je muziku za film radio Bernard Hermann, jedan od najvećih kompozitora filmske muzike, poznat po radu na Hitchcockovim filmovima. U ratnom spektaklu igrali su Yull Briner, Franco Nero i Orson Welles kao četnički senator.
Prije nekoliko godina vođen je spor u vezi s vlasništvom nad filmom koji su udruženim snagama producirali filmski centri SFRJ, ali dominantno snagama Sutjeska i Jadran filma, nakon čega je službeno proglašen hrvatskim. Pravna bitka vodila se, ne toliko zbog želje za identifikacijom, koliko zbog novca koji ovaj film i danas donosi od prava na prikazivanje.
Žanr partizanskog filma započeo je odmah nakon Drugog svjetskog rata naslovom "Slavica" Vjekoslava Afrića, koji je snimljen u samo dva mjeseca, a glavna glumca Irena Kolesar nije bila plaćena, već je za rad dobila samo dnevnice. Koliko je partizanski film bio važan, svjedoči i podatak da je JNA učestvovala u skoro svakom filmu te da vojnici nisu bili plaćeni za angažman, poput Borisa Dvornika koji je u trenutku rada na "Neretvi" bio na odsluženju vojnog roka. Veljko Bulajić je prije "Neretve" snimio "Kozaru" 1962.
Znate li ko je bio Tom Raymounth, kurir Vladimira Valtera Perića?
Tom Raymoubth je bilo umjetničko ime Hajrudina Šibe Krvavca, reditelja čiji su filmovi svi odreda bili partizanske tematike. U NOB-u je učestvovao još kao adolescent, kada je bio kurir misterioznom ilegalcu Valteru Periću, o kojem je 30 godina kasnije snimio najgledaniji i najznačajniji jugoslavenski film partizanske tematike "Valter brani Sarajevo". Pedesetih je završio na Golom otoku za vrijeme Informbiroa, o čemu nikada nije govorio, a preminuo je 11. jula ‘92. u opkoljenom Sarajevu. U njegovim filmovima meci su šuštali kao u vesternima, slijedeći gotovo stripovsku estetiku priča o kultu ličnosti i herojstvu.
Ove godine navršilo se 40 godina od izuzetno popularnog filma "Partizanska eskadrila" koji je Krvavac režirao kako bi predstavio priču o stvaranju partizanske avijacije i njenim prvim borbama. U filmu je glavnu ulogu imao Bekim Fehmiu, Sarajlija po rođenju, a prvi kosovski Albanac koji je nastupao na filmu i u teatru u Jugoslaviji. Nakon uloge u "Skupljačima perja" (1967.) Aleksandra Petrovića, filma koji je bio nominovan za Oscara, Fehmiu je postao vrlo traženo ime na zapadu, sve što mu se dešavalo u životu bilo je, kako je opisao u svojoj knjizi, "blistavo i strašno", a završio je vrlo tragično, izvršivši samoubistvo 2010. godine. Na spomen njegovog imena svima zasvira melodija "Djelem, djelem" koju je u kafanskoj sceni izvodila Olivera Katarina, dok skupljač perja reže ruke razbijajući čaše u alkoholiziranom zanosu.
Ime i porijeklo Bekima Fehmiua se uklapalo u projekt "bratstva i jedinstva", čija su zaštitna lica bili Velimir Bata Živojinović i Boris Dvornik. Njihovo prijateljstvo je ovjekovječeno uz zvuke pjesme “Bella Ciao”u filmu "Most" Hajrudina Krvavca, (kao i kasnije u filmu "Sutjeska") iste godine kada je Bata Živojinović kao Valter postao simbol jugoslavenskog partizanskog filma, koji je na velikom platnu ispucao više metaka nego bilo koji drugi svjetski glumac. Drugarstvo u Jugoslaviji bilo je neka vrsta nevidljivog ljepila koje je držalo ljude u zajedništvu, a često je eksplicirano kroz dramaturške trenutke u filmovima. Sjećamo se kako je Boris Dvornik u filmu "Most" uzviknuo: "Ne boj se, Bambino!", bacivši dinamit kako bi spriječio da njegovog druga njemački vojnici uhvate živog.
Prle i Tihi
Puno prije BBC-jeve serije "Alo Alo" i Quentina Tarantina, bizarne i duhovite situacije nastale iz antagonizama odnosa nacista i lokalpatriota koji su pružali otpor, Jugoslavija je prozvela u seriji/filmu "Povratak otpisanih"/"Otpisani" (1974.-1978.). Otpisani su bili najzabavniji doprinos kultu priča o gradskoj ilegali, Imali su alanfordovski gubitnički humor, a Dragan Nikolić i Vojislav Brajović kao Prle i Tihi bili su "beogradski Valteri" koji su u okupirani grad trebli dovući radiostanicu i u njemu ostati do oslobođenja.
Malo manje smiješna je bila postavka situacije u filmu "Igmanski marš" (1983.) Zdravka Šotre, u kojem smo vidjeli amputacije prstiju usljed gangrene nastale smrzavanjem. "Mi moramo proć'" je bila rečenica koja je pokazala prkos u borbi naroda za slobodu, a cijena slobode je bila izražena u dijelovima ljudskog tijela i života, naposljetku.
Jedini jugoslavenski film koji je pokazao pravo lice rata je "Tri" Aleksandra Petrovića, antiratna priča s oskarovskom nominacijom 1965. godine. Glavna uloga je povjerena Bati Živojinoviću, ali je glavni lik zapravo smrt koja se javlja u tri priče – kao kazna, besmisao rata i žrtva. Petrovićevi filmovi, kao najreprezentativniji simboli crnog talasa, Titu nisu bili pretjerano zabavni, kao ni filmovi Bahrudina Bate Čengića, koji je možda prvi progovorio o vršnjačkom nasilju na ovim prostorima s "Malim vojnicima" (1967.), skrivenom metaforom ideologije koja je zlostavljala svakog ko je mislio drugačije. Bato Čengić je 1990. godine filmom "Gluvi barut" nagovijestio predstojeći rat, pričom o srpskom selu u planinama, čiji stanovnici žive u šizofreniji uzrokovanoj sudarenim ideologijama partizana i četnika.
Sretan filmski Dan Republike svima koji slave!
