Mustafićev "Paviljon" u ljevičarskom kombinezonu: Borba za dostojanstvo dok živimo

Jedan takav film otvorio je 31. izdanje Sarajevo Film Festivala. Riječ je o filmu "Paviljon", reditelja Dine Mustafića. Zbog stanja u domaćoj kinematografiji, koje je gotovo u kontinuitetu, uz povremene iskorake, obavijeno oreolom preživljavanja, mučenja i patnje, utoliko je nezahvalno i komentirati ono što ta i takva kinematografija izbaci.

Problem kao i uvijek je novac, ali kada je bilo dovoljno novca za kulturu? Nikad. Kada će biti? Vjerovatno isto nikad, jer zavisi od politike. No, u nedostatku drugog oružja kultura i iz takvog stanja mora čupati i snagu i inspiraciju.

Tegobe i problemi kod nas se u prosjeku bolje svare kada ih se gleda kroz dozu humora, što je nekad prednost, a nekada velika mana.

Mustafićev "Paviljon" je film u kojem se upravo kroz crni humor provlači nekoliko teza, ali i društvenih izazova, problema, korupcije i ljudske otuđenosti. Priču nosi cijela lista bardova domaćeg, odnosno regionalnog glumišta, predvođena Radetom Šerbedžijom, Miralemom Zubčevićem, Zijahom Sokolovićem, Jasnom Diklić i brojnim drugim.

Mustafić je odabrao zanimljiv ugao kroz koji priča svoje ideje, stavljajući u prvi plan one koje kao društvo možda nesvjesno zapostavljamo, iako su nam najbliži. Dakako, riječ je o starijim, onima koji gaze tzv. treću životnu dob i koji bi po definiciji u domovima za stare trebali provesti dane blagostanja na zadnjoj etapi svojih života.

Životi kakve danas živimo, oivičeni brzinom i često društvenom pogubljenošću tjeraju nas od onih, možda sitnih, ali bitnih i važnih trenutaka. Ni telefonski poziv roditeljima jednom sedmično ili čak rjeđe nije rješenje, jer vremenom i on postaje prevelik teret za stil života koji smo odabrali.

Politička klima koju smo kreirali, pohlepa i glad za zaradom udaljili su nas od pomisli na one koji plove trećom životnom dobi, posebno u državnim domovima za starije. Ko je jednom imao priliku posjetiti jednu takvu ustanovu, u filmu "Paviljon" će prepoznati svu tugu koja se svila nad svima nama, ali i koprenu koja nam ne dozvoljava da progledamo. Često to nisu uslovi dostojni života, već nužna patnja.

No, život je zatvoreni krug, a taj krug se ne zatvara dok sami ne odlučimo kada ćemo se predati. To je jedna od suštinskih poruka Mustafićevog filma, koji naglašava da nikada nije kasno za borbu, za nadu i za traženje dostojanstva. Možda se danas nedovoljno borimo za dostojanstvo koje svi zaslužujemo. Možda smo se svi predali pa nas "Paviljon" podsjeća da život teče dok srce kuca, a tako i borba za naša prava i dostojanstvo.

Mustafićev film sve vrijeme provlači svoje teze u kombinezonu ljevičara, pomalo nostalgije, što je uostalom njemu i svojstveno. No bez obzira šta je nečiji ideal, ideologija, vodilja i slično, zajednička nit je borba. Borba za državu, bolji život, veću penziju, kvalitetnije obrazovanje, kulturu, historiju, i na kraju za istinu.

Zbog svega toga film "Paviljon" treba pogledati, a svako će već pronaći svoje bitke i inspiracije u nužnom pravu za dosezanje dostojanstva.