Mišljenje kritičara o dokumentarcu "Džemo": Tihi junak koji će pretrčati život
Film koji upravo potvrđuje snagu koju posjeduje savremeni dokumentarizam, a koja, dakle, dolazi s porastom njegove popularnosti i sve širim prostorom "djelovanja" koji mu se otvara, ali i s jednostavnošću u kreiranju vizuelnih priča, jeste kratkometražni dokumentarac "Džemo", nastao u produkciji portala Klix.ba i kuće Al Jazeera Balkans, a u režiji novinarke Lejle Kajić i fotoreportera Davorina Sekulića.
Kao debitansko produkcijsko ostvarenje portala Klix.ba, "Džemo" u sebi uspješno spaja reportažni, televizijski i tzv. festivalski dokumentarni film, odnosno, jednoj neobičnoj novinarskoj priči dodaje dovoljnu dozu poetskog i autorskog, i uprkos manjku dramaturške kreativnosti uspijeva ukrotiti osjećaj trenutka, slikom "ozvučiti" puls glavnog junaka koji nastoji pretrčati planetu, pretrčati život.
Glavni junak ovoga filma jeste Džemal Jašarević Džemo, sredovječni sportista amater i farmer profesionalac koji živi na selu s roditeljima, a koji, osim što brine o svojim kravama, svakodnevno pretrči dvadesetak kilometara, nekada "nasuho", a nekada s civarama natovarenim stočnom hranom.
Da je fikcionalni lik, Džemo bi predstavljao prototip savršenog filmskog junaka, nekog "Forresta Gumpa s razlogom", koji bi u ime pravde ili slobode pretrčao grad, zemlju ili planetu, a koji bi u "slobodno vrijeme" bio dovoljno neobičan da sportsku opremu zamijeni onom farmerskom.
On bi jasno bio Superman koji leti i spašava svijet, a koji istovremeno živi među ljudima kao prijazan reporter i "običan smrtnik". Ali Džemo nije Superman i on svojim trčanjem ne pokušava spasiti svijet, niti je on borac za društvenu pravdu ili prava manjina. Džemo je u svojim očima sasvim običan seoski čovjek koji neopisivo voli trčanje i koji vrijednim radom želi sebi osigurati pristojan život i koji, na koncu, trči samo radi sebe, a u čast mlađem bratu koji je poginuo na pragu porodične kuće u treskavičkom selu Ljuta.
Ono što autori, dakle, od početka nastoje uspostaviti kao koncept, jeste upravo da Džemin svijet izgrade njegovim očima, odnosno da isti definišu kao uobičajen, nepretenciozan, skroman, tih, i u tome definitivno i uspijevaju, jer, čak i kada nespretno "dopuštaju" ostalim likovima da "hvale" Džemu, uvijek je dominantna Džemina šutnja, njegovo nesnalaženje u ulozi trkačkog Supermana. Ipak, jedna od rijetkih scena koje u filmu ne djeluju istinito, odnosno nisu prirodno proizašle iz materijala, jeste ona s djevojkom Aminom kao "slučajnom prolaznicom", što zbog krutosti same "glumice", što zbog izvještačenosti raspisanog dijaloga, a manjak dramaturške kreativnosti se može uočiti i u nedovoljnoj iskorištenosti trenutka "dolaska" pandemije u Džemin grad.
Osim prikaza Džemine svakodnevnice, ovaj film, zapravo, unosi i promjenu u njenu rutinu, tako što za potrebe razvoja dokumentarističkog narativa, Džemo i njegovi roditelji odlaze na mjesto gdje se nekada nalazila njihova zapaljena kuća i u njenom podu pronalaze otisak malene ruke dječaka čiju je životnu trku prerano prekinula granata. Također, kako svaki uspješan dokumentarac tako i "Džemo" pred glavnog lika stavlja novi izazov – prvu trku izvan BiH te ga na taj način prvi put sučeljava s porazom (Džemo osvaja treće mjesto), što neminovno ogoljava njegov karakter i donosi mu promjenu za koju možda ni sam nije znao da ju je sposoban prihvatiti.
Snimljen u formi "slobodne kamere", koja glavnog protagonistu čas prati "iz ruke", a čas njegovu trku snima "vožnjom", s impresivnim dronovskim snimcima koji Džemino trčanje smještaju u širu sliku neosvojive prirode, uz nostalgične muzičke presjeke harmonike i poštujući dramaturške zakone postepenog izlaganja narativa i otkrivanja prošlosti likova, "Džemo" uspijeva probuditi iskrenu emociju, potaknuti na poistovjećenje, uhvatiti iskru života i izložiti njenu ljepotu, koja je dostižna samo onda kada konačan cilj nije pobjeda, jer život će uvijek imati bolju startnu poziciju, koliko god čovjek brzo trčao.
To je spoznao čovjek čije ime Ğamāl na arapskom jeziku znači "ljepota", a koji ne trči da pobijedi, već jer ne želi da čeka da "ljepota" sama dođe. I jer se boji zaustaviti.
