Mirjana Karanović: Razmišljam kako da na najbolji način iskoristim godine života koje su mi ostale

Film "Paviljon", nastao prema scenariju Viktora Ivančića i Emira Imamovića Pirketa, crna je komedija o grupi stanara staračkog doma Paviljon, koji se nakon godina zlostavljanja i poniženja odlučuju na oružanu pobunu. Naoružani ilegalnim sredstvima zauzimaju dom, uzimaju osoblje za taoce i ulaze u sukob s vlastima. Karanović glumi direktoricu staračkog doma. Ovaj film naziva izuzetkom s obzirom na to da je snimljen usred lošeg stanja koje vlada u kinematografiji.

"Pojam 'regionalna kinematografija' ne znači apsolutno ništa. To je pojam koji se formira tek nakon što pogledamo filmove koji su filmski autori, dovijajući se na raznorazne načine, nekako uspjeli da snime. Ne postoji tu nikakav plan niti postoji namjera ni odgovornost onih koji finansiraju ili pomažu ili čine nešto da se filmovi snimaju. Mi smo svi u tom regionu. Mi smo male zemlje kod kojih filmovi veoma rijetko postižu neki bitan komercijalni uspjeh ili imaju privatne finansijere kao što to imamo u nekim većim kinematografijama", rekla je.

Dodala je da čak i u njemačkoj, francuskoj i španskoj kinematografiji, tj. gotovo u svim zemljama Evrope, postoje državni fondovi jer se zna da se razne teme ne mogu snimati samo iz komercijalnih izvora te da eventualno u takvim zemljama postoji odgovornost fondova, komisija i drugih ljudi koji o tome odlučuju.

"Kod nas to ne postoji. U Srbiji već neko vrijeme nema konkursa, a ni u Bosni i Hercegovini. 'Paviljon' je sam za sebe jedan izuzetak kao što je svaki film kod nas izuzetak, jedan incident koji se desio uprkos svemu samo zahvaljujući velikoj istrajnosti, entuzijazmu i upornosti autora da taj film nekako snime", rekla je.

U preostalim godinama planira se još više posvetiti kreativnosti

Također je navela da popričino ima životnog iskustva i da joj ono govori kako se stvari uopće ne mijenjaju i da postoji jako uporište u iskorištavanju ljudi zarad ličnog bogaćenja.

"To su sve zemlje u kojima je nizak obrazovni nivo ljudi koje je lako manipulisati. Danas mediji imaju veliku moć. Ne samo mediji, nego i sve što je u vezi s njima, tako da u vezi sa situacijom u Srbiji i Beogradu nemam optimizam. U ovom trenutku razmišljam o tome kako da na najbolji mogući način iskoristim godine života koje su mi ostale. Ne znam koliko ću dugo živjeti, da li ću ostati prisebna i razumna. Bavim se nekom svojom ostavštinom", kazala je.

Ovo ne znači da sluti svoj kraj, već smatra da je sada u zreloj fazi, odnosno u posljednjoj fazi svog kreativnog života.

"Situacija u kojoj sada živimo je nešto sa čime smo gotovo uvijek živjeli i kreirali ono što smo uspjeli, tako da ću i dalje nastaviti da se borim i za svoje i neke tuđe projekte koliko mogu i da taj život ispunim kreativnošću s kojom ću biti ponosna i nečim sa čime ću moći da živim jer s drugim stvarima ne mogu, tako da, eto, to je ono što je meni ostalo", ispričala je.

Kolika je cijena govorenja istine u srbijanskom društvu?

Karanović spada među rijetke poznate ličnosti u Srbiji koja nema problem s tim da istinu kaže jasno i glasno. Zbog govorenja činjenice da je u Srebrenici bio genocid često je tema malicioznih komentara. Kaže da se ne plaši.

"Davno sam prošla taj trenutak u kojem sam mislila da će ljudi da se poprave, shvate i promijene. Neće. To je prosto sloj ljudi s kojima nemam nikakve dodirne tačke i koji će uvijek biti to što jesu. Niti se moje stvaralaštvo bavi njima niti se oni bave sa mnom u smislu da gledaju moje predstave i filmove, da se stvarno trude da zaista vide šta ja radim. Oni nemaju pojma. Lupetaju, čitaju naslove po novinama i tako. Oni su neki mali papagaji režimski i oni to rade za svaki režim. Skupljaju neke mrvice, kljucaju. To je potpuno nebitno. Nema tu nikakvog ozbiljnog napada ni ozbiljne kritike. To je nekakvo lajanje. Znate ono: 'Psi laju, karavan prolazi.' Ja sam taj karavan", rekla je.

Govoreći o studentskim protestima u Srbiji, navela je da kada živite u vremenu kada se dešavaju promjene, ne znate kako će se sve završiti, već imate nekakvu energiju i potrebu.

"Želite da se stvari kreću, da podržite i budete dio nečega što će nas odvesti na novi društveni nivo. Učiti iz historije i događajima iz historije je nešto što ljudi jako rijetko rade. Mislim da samo pametni ljudi zapravo shvataju koliko je truda potrebno da bi neko društvo ili čovječanstvo uopće napredovalo i da to nije proces koji je ujednačen", ispričala je.

Dalje je navela da, izuzimajući najsiromašnije i najugroženije zemlje i tamo gdje se vode ratovi, svi imaju gotovo isti nivo tehnološke opremljenosti, a opet smo zapravo vrlo često na nivou veoma zaostalih društava intelektualnom smislu.

"Ako imate sredstva, tako je lako ljude povesti na pogrešan put. Književnost se bavila tim temama - ludim vođama, šarlatanima koji imaju veliku moć. Da je nemaju, ljudi bi ih ismijavali, ali pošto imaju iza sebe veliku moć, onda ih se plaše i onda je to to. Džoker", objasnila je.

O traumama rata s kojima se i danas suočavamo

Kao žena u svijetu filma, ruši mnoge tabue, poput onoga da je žena dužna živjeti po nametnutim društvenim pravilima, što je prikazano i u njenom filmu "Majka Mara". Razgovarali smo o tome da li žene na Balkanu danas nose teže okove od žena u zapadnim zemljama.

"Nemam uvid na osnovu kojeg bih mogla uporediti kako je kod nas, a kako je na nekom drugom mjestu, ali ono što znam je da svima nama ovdje u ovom takozvanom regionu nedostaje sistemska zaštita ljudi koji trpe nasilje. Kod nas žene ili bilo ko drugi ko trpi nasilje, ukoliko se usudi da to prijavi ili uđe u pravnu borbu s nasilnikom ili nasilnicom, ali češće je nasilnik, onda trpi nasilje institucija koje bi ih trebale zaštititi. Nemamo psihološke i razne ostale protokole koji će brinuti o ženama koje su doživjele fizičko ili seksualno nasilje, o djeci. Ne postoje terapije niti briga o ljudima koji su preživjeli velike traume", rekla je.

Napomenula je da još uvijek trpimo posljedice 1990-ih i ličnih traumatičnih događaja kojima su ljudi bili izloženi, odnosno posttraumatski sindrom koji zahtijeva liječenje i prepoznavanje jer su ti ljudi u velikim problemima i to nije samo pitanje karaktera.

"Ovdje ukoliko doživiš nekakvu grozotu, mnogi se odlučuju da to jednostavno gurnu pod tepih i da pokušaju da žive s tim i onda se razboljevaju. Stradaju i oni sami i ljudi oko njih i društvo generalno. To je zapravo ono što je najteže. Nema podrške niti razumijevanja. Nemate kome da se obratite", ispričala je.

Mišljenja je da su žene u specifičnoj poziciji jer se podrazumije da one moraju trpjeti, što su vijekovima i radile. Danas se više priča o posljedicama toga - traume se prenose na djecu, koja ih dalje prenose na svoje potomke i tome nema kraja.

"Da bi društvo ozdravilo i krenulo naprijed, ono mora da liječi i pomaže svojim građanima. Mi smo siromašne zemlje. Kod nas nema para ni za šta. S druge strane, imamo ogromne lopovluke. Sve to izgleda prilično beznadežno, a jako je teško živjeti s tom beznadežnošću. Ljudi se bore kako znaju i umiju da budu dobro, da imaju prijatelje i pobjegnu od te stvarnosti koja ih udara u glavu. Svašta mi živimo ovdje. Velika je ovo… Ne znam kako bih je nazvala. Jedan kovitlac u kome ima svega - užasa, tuge, ushićenja, radosti, herojstva, podlosti, ljepote, romantike, tuge, očaja, ima svega", zaključila je Karanović u razgovoru za Klix.ba.