Minea Alimajstorović od djedovih snimaka iz opsade Sarajeva napravila film u Parizu: "Prvi put sam ga vidjela da plače"

Kao studentica master studija novinarstva na Univerzitetu Bourgogne Europe je s troje kolega montirala dokumentarni film "Olimpijska 36, Sarajevo" od kućnih snimaka koje je njen djed snimao tokom rata u opkoljenom Sarajevu.

Tim povodom, ona je za Klix.ba govorila o tome kako je porodična prošlost postala film, o odrastanju između dvije zemlje i o tome šta za nju znači Bosna i Hercegovina.

Ideja je nastala na jednom od predmeta na masteru, gdje su studenti u grupama od četvero trebali snimiti dokumentarni film. Kada je profesorima, velikim ljubiteljima historijskih dokumentaraca, spomenula da njena porodica možda čuva snimke iz rata, reakcija je bila, kaže, nevjerovatna.

"Mama mi je pričala o kasetama koje je moj djed snimao tokom rata, ali uopšte nismo znale da li su još uvijek sačuvane ili su se s vremenom oštetile. Znala sam samo da negdje postoje, ali ih nikada nisam vidjela, a ni moja porodica ih nije gledala još od rata", ispričala je.

Odmah je, kako kaže, nazvala nanu da provjeri šta se dogodilo s kasetama. Tetka je snimke u što kraćem roku prebacila na USB, a kada su nana i djed u decembru 2025. godine došli u Francusku, prvi put su ih zajedno pogledali.

"Ono što je do tada postojalo samo kao priča iz porodične prošlosti odjednom je postalo nešto što smo zaista mogli vidjeti. Nije nam trebalo puno vremena da shvatimo da u tim snimcima postoji priča koju želimo ispričati", navela je.

Na snimcima se smiju i plešu

Film je radila s troje bliskih prijatelja. Dvije prijateljice ranije su s njom bile na odmoru u Bosni i, kako kaže, obje su bile fascinirane zemljom, njenom historijom i kulturom.

"U tim snimcima nije bilo samo nešto historijski važno. Bio je to dio moje porodice, njihove svakodnevice i života koji su vodili u vrijeme rata. Upravo nas je ta lična dimenzija odmah privukla", dodala je.

Rat, ističe, u njenoj porodici nikada nije bio tabu. Mama i nana o tome s njom otvoreno razgovaraju od kada je bila dijete.

"Iako je to bilo vrijeme rata, u njihovim pričama ima mnogo više od samog stradanja. Na snimcima ih možemo vidjeti kako se smiju, plešu i pronalaze razloge za sreću uprkos svemu što se oko njih dešava. Rat je bio dio njihovog života, ali nije bio sve što je taj život činilo", kazala je.

Ipak, kaže da joj je dugo bilo teško zaista shvatiti da je njena porodica prošla kroz rat, jer je u Francuskoj imala sasvim normalno djetinjstvo. Snimci su joj, dodaje, prvi put dali vizuelni dokaz svega o čemu je slušala.

"Posebno me pogodilo to što su mnoga mjesta koja vidim na snimcima mjesta na koja i danas odlazim svake godine. Sada sam ih mogla posmatrati i kroz iskustvo svoje porodice. Zbog toga mi je prošlost odjednom postala mnogo bliža i stvarnija", navela je.

Zanimalo nas je po čemu se porodična arhiva razlikuje od televizijskih snimaka rata koje smo navikli gledati. Minea Alimajstorović kaže da je razlika u tome što je prvi put vidjela lica koja poznaje, u situacijama koje je do tada mogla samo zamišljati.

"Mislim da je najveća razlika u tome što je moj pogled mnogo ličniji. Znala sam o ratu, gledala sam druge snimke, filmove i dokumentarce i bila sam upoznata s historijskim kontekstom, ali prvi put sam gledala svoju porodicu. Prvi put sam mogla vidjeti lica koja poznajem u situacijama koje sam do tada mogla samo zamišljati. Ti snimci ne predstavljaju rat samo kroz historijske događaje ili slike koje smo navikli gledati u medijima. Oni mi omogućavaju da ga sagledam kroz iskustvo vlastite porodice, kroz trenutke koji su pripadali njihovom svakodnevnom životu i koji su za mene danas veoma intimni", dodala je.

Jedan trenutak, kako kaže, posebno joj je ostao u sjećanju.

"Jedan od najpotresnijih trenutaka bio je kada je moj djed ponovo pogledao te snimke. Tada sam ga prvi put u životu vidjela kako plače. Shvatila sam da slike koje sam ja tek otkrivala za njega predstavljaju dio života kojem se vraća nakon toliko godina", ispričala je.

"Stopostotno i jedno i drugo"

Upitali smo je kako danas doživljava Bosnu i Hercegovinu: kao zemlju porijekla, porodično mjesto ili dom.

"Bosna je cijeli moj život! Nikada je nisam doživljavala samo kao zemlju svog porijekla ili mjesto u kojem živi moja porodica. Za mene je ona dom. Vraćam se tamo svake godine i svaki put mi je teško otići", kazala je.

Kako kaže, ni u Francuskoj ta veza ne prestaje. Sluša našu muziku, voli našu kuhinju, a kada igra reprezentacija Bosne i Hercegovine, navija "svim srcem i dušom".

Prošle godine obavila je novinarsku praksu u Sarajevu. Tada je saznala da ima pravo i na državljanstvo Bosne i Hercegovine, i ističe da se nije dvoumila ni sekunde.

"Nikada se nisam osjećala napola Francuskinjom, a napola Bosankom. Oduvijek sam se osjećala stopostotno i jedno i drugo. Te dvije strane mog identiteta nikada nisu bile u sukobu, one se međusobno nadopunjuju", dodala je.

Odrastanje u Francuskoj, smatra, ipak je uticalo na njen odnos prema ratu.

"U francuskim školama se o ratu u Bosni i Hercegovini ne govori mnogo, barem ne onoliko koliko bih ja očekivala s obzirom na njegov historijski značaj i na to koliko je taj događaj blizak u evropskoj prošlosti. Zbog toga sam često osjećala da imam neku vrstu odgovornosti da o tome govorim ljudima oko sebe u Francuskoj i da doprinesem prenošenju tog dijela historije. Istovremeno, odrastala sam u zemlji u kojoj nisam iskusila rat i u kojoj je moj svakodnevni život bio potpuno drugačiji od života moje porodice tokom devedesetih. Postojala je velika razlika između mog iskustva i njihovih sjećanja, pa mi je ponekad bilo teško povezati te dvije stvarnosti", dodala je.

Mnogo joj je, ističe, pomoglo to što se o ratu u njenoj porodici uvijek moglo otvoreno razgovarati.

"Nisam odrastala uz osjećaj da je to tema o kojoj se šuti ili koju treba izbjegavati. Kroz razgovore s mamom i nanom postepeno sam upoznavala njihova iskustva i počela bolje razumijevati šta je taj period značio za njih", navela je.

Odrastanje u Francuskoj, kaže, možda joj je omogućilo i da sagleda tu priču iz drugačije perspektive. Živi između dvije zemlje i dvije stvarnosti, a upravo zato joj je važno da iskustvo svoje porodice približi ljudima koji možda ne znaju mnogo o ratu u Bosni i Hercegovini.

"Prije svega, ne želim govoriti u ime ljudi koji su taj rat zaista proživjeli. Prenosim ono što sam naučila iz knjiga i ono što su mi mama, nana i drugi bliski ljudi ispričali. Iako nisam bila živa u vrijeme rata, on je dio historije moje porodice, a samim tim i dio mene", navela je.

Veza između života u Francuskoj i porodične prošlosti u BiH, kaže, nije bila prvobitna namjera filma, ali se tokom rada prirodno pojavila.

"Dokumentarac je na kraju postao mnogo više od univerzitetskog projekta. Postao je način da povežem svoju porodicu, svoju prošlost i svoj život danas, ali i da pokažem kako historija jedne porodice može pomoći da bolje razumijemo širu historiju jedne zemlje", zaključila je Minea Alimajstorović u razgovoru za Klix.ba.