Kao i u drugim kategorijama, i nagrade za najbolju glumicu i glumca dodjeljuju se prema već dugo uhodanim kriterijima. Naime, dobitak Oskara gotovo isključivo ovisi o liku, a ne o glumcu/glumici koji/koja ga igra.
Statistički, najveće šanse imaju stvarni likovi. Ukoliko portretirate stvarnu osobu, neovisno o tome je li ona živa ili nije, u prednosti ste pred izmišljenim likovima.
Tako su Oskara dobili glumci poput Geoffreyja Rusha, Daniela Day-Lewisa, Susan Sarandon i mnogih drugih koji su glumili stvarne poznate osobe.
Drugi je kriterij mentalna poremećenost. Primjera radi tu su Anthony Hopkins (u 'Jaganjcima'), Kathy Bates ('Misery'), Jack Nicholson ('Let iznad kukavičijeg gnijezda' i 'Bolje ne može'), Angelina Jolie ('Prekinuta mladost') ili Joe Pesci ('Dobri momci').
Uz to, Akademija jednostavno obožava hendikepirane likove. Posebno mentalno hendikepirane. Sjećate li se 'Kišnog čovjeka'? 'Forresta Gumpa'? Ili, recimo, slijepog Ala Pacina u 'Mirisu žene'?
Ako ništa ne upali, onda se pribježe kriteriju velike zvijezde u sporednoj ulozi (George Clooney u 'Syriani') ili veterana koji nikad nije dobio Oscara (Michael Caine 2000. za 'Kućna pravila').
Na osnovi tog kriterija, Oskara već sada možemo uručiti Helen Mirren (za 'Kraljicu' - stvarna osoba) i Forestu Whitakeru (Idi Amin) za glavne uloge te, vrlo vjerojatno, Alanu Arkinu (mentalno neuravnotežen djed male miss) i Cate Blanchett (profesorica pedofil).
