I Alejandro G. Inarritu je na Netflixu: "Bardo" je novi film meksičkog hit mejkera
Alejandro Gonzalez Inarritu jedno je od najprepoznatljivijih imena savremene kinematografije, čiji su filmovi mijenjali tokove svjetskog filma. "Amores Perros", "21 gram", "Babel", "The Revenant" i "Birdman" njegovi su najveći hitovi, jednako hvaljeni od strane publike i zahtjevne kritike.
Njegov najnoviji poduhvat dolazi nakon filma "The Revenant" iz 2015. godine (koji je Leonardu Di Capriju nakon čuvene borbe s medvjedom priskrbio dugoželjenog Oscara) i predstavlja vrlo osobnu, gotovo testamentarnu priču u kojoj se ponajviše govori o Meksiku i prokletom pozivu novinara.
"Bardo, Lažna hronika nekolicine istina" danas je osvanuo na Netflixu, i to nakon turneje po prestižnim filmskim festivalima i Venecije, gdje je doživio svoju premijeru. Film je inspiriran mnogim iskustvima rediteljeve porodice i preseljenjem iz Meksika u Los Angeles početkom 2000-ih (kada je Inarritu dobio Oscara za 'Amores Perros'). Riječ bardo potječe iz budističke filozofije i označava granično stanje između smrti i ponovnog rođenja.
Inarrituov najosobniji film do sada bavi se intimnim pitanjima identiteta, uspjeha i morala, ali daje gorki komentar na teme kao što su delikatna historija Meksika, porodica i čovječanstvo. E sad, dočarati vam ga možemo najbolje ako zamislite da gledate neki zanimljivi spoj “"Babela" i "Birdmana", jer na trenutke kamera dokumentarno bilježi meksička prostranstva i pitanje migranata, a s druge strane raskrinkava današnje medije i vodi nas u velike studije, u kojima svjetlucaju lampice i ignorancija umova koji se danas bave novinarstvom.
"Na ovom kanalu nema zaštićenih, svi jedemo ista govna", kaže šminkerica slavnom novinaru pred njegov izlazak u program uživo na jednoj tabloidnoj televiziji.
Ako se ne znaš igrati, ne zaslužuješ da te shvate ozbiljno
"Bardo" nas vodi na epsko putovanje Silverija (Daniel Gimenez Cacho), poznatog meksičkog novinara i dokumentariste koji živi u Los Angelesu, a koji je, nakon što je imenovan dobitnikom prestižne nagrade, primoran vratiti se u rodnu zemlju, nesvjestan da će ga to jednostavno putovanje dovesti do egzistencijalnih granica i problema sa suprugom i djecom. Njegov um odvest će ga u stanje najvećih fantazmagorija u kojima Amazon kupuje teritorij Meksika, beba se vraća u majčinu maternicu nakon porođaja, a on sam hoda po hrpi leševa Asteka na glavnom trgu Mexico Cityja.
S emocijama i obiljem smijeha, Silverio se bori s krizom identiteta i bremenom meksičkog naslijeđa koje ljude tjera da bježe u Ameriku da bi radili kao čistači WC-a u fast food restoranima. Novopečeni laureat bori se i s članovima svoje uže porodice, koji sve manje govore španski jezik i znaju sve, iako nikada ništa nisu radili. Pored toga što se pita što znači biti čovjek u ova vrlo neobična vremena (Život je samo niz idiotskih slika!), Silverio se pita i kako se to danas biti novinar i sudjelovati u industriji, koja je pokazala da ljude interesuju samo glupi detalji iz nečijeg privatnog života.
Ukratko, Silverio je utučen i profesionalno "ispran" kao Birdman. Slavan je, ali razočaran što je stigao na vrh svijeta kojeg prezire. Svjestan je da su klikovi novi rudnik zlata korporacija, a mediji industrija koja živi od javnog linča. Kroz profesionalno ne može proći, a da privatno ostane neokrznut, pa nas vodi kroz svoje egzistencijalističko ludilo obojeno najljepšim bojama. Između ostalog, bavi se i preranom smrću novorođenčeta koje je živjelo samo mjesec dana. "Bardo" je napunjen filozofijom života u većoj mjeri nego što je to, recimo, bio Inarrituov film "21 gram" (2003.).
Filmovi Alejandra G. Inarritua oskarovski su favoriti (samo je 'Birdman' nagrađen s pet zlatnih kipića), a "Bardo, False Chronicles of a Handful of Truths" će vam još jednom potvrditi da svi oni uglavnom zasluženo odu u ruke meksičkog reditelja. Šteta je samo gledati ga na Netflixu, a ne doživjeti raskoš njegove estetike na velikom platnu u kino dvoranama.
S druge strane, nekima u ovom slučaju može biti previše životne filozofije, a premalo napetosti. I da, "Bardo" je film bez holivudskih imena, a snimljen je Meksiku, 20 godina nakon što je tamo Inarritu snimao "Amores Perros". Muzika je izvrsna, a u nekim scenama će vas iznenaditi izbor pjesama, kao što je "Let’s Dance" Davida Bowieja.
