Film redatelja Waltera Sallesa nam upravo priča o onom segmentu života Che Guevare (glumi ga Gael Garcia Bernal) o kojem ne piše u školskim udžbenicima, a o kojima postoji još samo dnevnički zapis samog Ernesta i sjećanje jednog izmorenog starca, njegovog najboljeg prijatelja iz dana mladosti.
Ako želite čuti priču o revoluciji, Fidelu Castru, smrti Che Guevare, onda ovo nije film koji tražite. No, ako želite čuti priču o čovjeku koji je više pješice nego na trošnom motociklu proputovao cijelu Latinsku Ameriku sa svega petnaest dolara u džepu koje je darovao siromašnijim od sebe, kako bi došao do izolirane obale na kojoj žive oboljeli od kuge, onda je "Dnevnik Che Guevare" pravi izbor. Ova topla ljudska priča nas vodi na nezaboravno putovanje od Patagonije do Machu Picchua, od Buenos Airesa do Caracasa.
Mladi doktor Che Guevara i njegov prijatelj Alberto Granado kreću na putovanje koje će ih zauvijek promijeniti i obilježiti njihove živote. Šta su našli, a šta izgubili, vjerovatno samo oni znaju. Ono što su nama ostavili jesu panoramski prikazi svijeta kroz koji su prolazili, ljudi koje su upoznavali, života koje su spasili i jada koji su vidjeli.
Ovaj izuzetno nedinamičan film, bez skoro svih onih elemenata o kojima se govori kao o neizostavnim i obavezujućim, pokazuje koliko je zaista lijep i moćan jezik kinematografskog medija; koliko slika može reći i koliko riječ može prećutati. Dugi, statični kadrovi, stvarni prolaznici, prodavači i davno zaboravljeni starosjedioci snimani na ulicama, po brdima i planinama, samo su neki od elemenata koji stvaraju pravu vizualnu čaroliju. Kadrovi se nižu jedan na drugi poput situacija i gradova kroz koje junaci prolaze, ne vodeći ka kulminaciji već ka tihom i mirnoj smiraju i rastanku. Neke druge priče tek tada počinju; neke priče koje pričaju udžbenici historije i enciklopedije.
Muzika, koju su za ovaj film skladali Jorge Drexler i Gustavo Santaolalla, daje posebnu čar cijelom ambijentu koji se otvara pred nama od prvog kadra, pa sve do zadnjeg u kojem vidimo stvarnog Alberta Granadu kako svojim staračkim očima gleda u onom istom pravcu u kojem je nekada davno otišao njegov najbolji prijatelj da bi potom postao veliki revolucionar i čovjek čiji lik nose tinejdžeri diljem svijeta na majicama.
Pravi Ernesto Che Guevara je bio mnogo više od čovjeka koji nije našao drugog načina da se bori za pravdu osim oružja; bio je ljekar, humanista, čovjek koji je preplivao prljavu i opasnu rijeku u sred noći kako bi pokazao bolesnicima na drugoj obali da nisu manje vrijedna ljudska vrsta.
Piše: Naida Lindov
