Film "Melancholia" nam otkriva kako se ljudi ponašaju u nadolazećoj katastrofi
Kažu da je čovjek ono što radi kada ostane sam sa sobom. Osvrnite se oko sebe. Vidite li sebe dok buljite u ekran i brojite mrtve ljude, nakon što su umrli vaš posao, ambicije, planovi i stremljenja? Trebate neku pozitivnu vijest? Ne, nećete je dobiti. Zavirite u stanje depresije i suočite se s činjenicom da se neće desiti kraj svijeta. Ovo je kraj vaše predodžbe o njemu. Kraj skupih krpica, preskupih fudbalera i jeftinog morala. Kraj je svijeta kakvog poznajemo. Tek sada kada je neko pritisnuo pauzu na globalnom daljinskom upravljaču, vidimo razinu tričavosti ispraznih rituala kojima smo popunjavali svakodnevicu. Ništa više neće biti isto u svijetu u kojem se sportska dvorane pune provizornim bolničkim krevetima. Pa ni tekstovi o filmovima.
- godine kontroverzni danski reditelj Lars von Trier (koji depresivcima i anksiozičarima nikada nije bio kontroverzan) snimio je naučno-fantastični film katastrofe i nazvao ga «Melancholia». To je ujedno ime planete koja se koji se približava zemlji i vodi čovječanstvo u propast. Napravio ga je inspirisan depresivnom epizodom svoje bolesti i snimio u dvorcu Tjolöholm u Švedskoj. Radnja filma počinje višeminutnm prologom, nakon čega će uslijediti raskošno vjenčanjem u imućnee porodice, gdje upoznajemo euforičnu nevjestu Justine (Kirsten Dunst), vrlo uspješnu mladu ženu (a zapravo tešku depresivku) i površnog mladoženju (Alexander Skarsgard). Kao svaka proslava, tako i ova kao lakmus papir odmah pokazuje simptome disfunkcionalne porodice - neurotičnu majku, pasivnog oca i sestru Claire (Charlotte Gainsbourg) koja je udana za vječno raspoloženog Johna (Kiefer Sutherland).
Justinini depresivni ispadi (među kojima je i odlazak u kupatilo na višesatno ležanje u kadi) od svadbe naprave katastrofu, nakon čega će mladoženja pobjeći, a ona ostati sama sa sestrinom užom obitelji, čekajući približavanje misterioznog plavog planeta Zemlji. Sestre su potpuno različito psihološki strukturirane. Dok gledaju u nebo i očekuju apokailpsu, trezvena Claire zapada u stanje panike i sumanutih radnji, dok anksiozno-depresivna Justne postaje glas razuma u pripremama za katastrofu. Melankolija po prvi put ima praktičnu primjenu i anestezira strah. Ona kaže: «Zemlja je zla i niko neće žaliti za njom». Depresivni ljudi se jednostavno bolje nose s velikim krizama, jer njihov strah biva materijaliziran i oni konačno bivaju suočeni s predmetom svog straha.
Svako ko je 2011. godine izašao iz kina nakon gledanja filma «Melancholia», pomislio je samo na jednu stvar, a to je da nikada ništa slično nije vidio. Uz Wagnerov preludij «Tristana i Izolde», redaju se impresivni kadrovi u kojima se upotrebom «slow motion» principa dočarava percepcija onih koji su u stanju depresije. Zbog ovog filma Lars von Trier je etiketiran kao mizantrop i nihilist. Međutim, u svijetu koji je slijep na moralno raspadanje i ispraznost buržujskog načina života u kojem se smisao traži u veličini travnjaka i bjelini stoljnjaka, dok sirotinja vadi boce iz kontejnera, Lars von Trier mentalne bolesti objašnjava kao jedinu «normalnu» reakciju na neprirodnost odnosa i neutaživu glad za posjedovanjem.
«Melancholia» je drugi film iz Trierove «Depresivne trilogije». Prethodi mu «Antikrist», drama o bračnom paru čije dijete za vrijeme njihovog seksualnog odnosa nastrada usljed pada kroz prozor, a slijedi mu «Nymphomaniac». Film «Melancholia» je bio u službenoj konkurenciji Cannes film festivala 2011. godine. Kirsten Dunst nagrađena za najbolju žensku ulogu i smatra se da je ovo najbolja i najkomplesnija uloga u karijeri, koja joj je (po njenim riječima) pomogla da se izbori s vlastitim demonima depresije.
S druge strane, film je ostao u sjeni Von Trierovih ispada o nacizmu i tvrdnji da razumije Adolfa Hitlera tokom press konferencije, pa je te godine izazvao sveopće zgražanje, izbačen je s festivala, a Zlatnu palmu za najbolji film odnio je Terernce Malick za «Drvo života», iako je «Malancholia» slovila za velikog favorita. Lars von Trier je izjavio i da bi vrlo rado pritisnuo neku tipku i uništio svijet kada bi to bilo bezbolno, a sigurno su njegove riječi tada bile šokantne, dok ih sada svi ponavljamo u stanju rezigniranosti.
Priroda je okrutna, ljudska priroda nezajažljiva. Čovjek potrošan, ranjiv i zamjenjiv. Sve što smo uradili odjeknuće negdje u budućnosti i sve će doći na naplatu. Konobar ovog puta ispostavlja račun kontaminiran virusom. Kako to uvijek bila. Pogledajte film «Melancholia», zagrlite svoje bližnje i nadajte se da je ovo što prolazimo samo neka vrsta upozorenja kako smo iscrpili sve prirodne resurse, i kako dolazi bumerang koji smo lansirali zabrazdivši u egoizam, površnost i diletantizam. Bumerang koji će nas pogoditi s nekom drugom šansom i vratimo se u stanje prije horora u koji smo skliznuli, a da nismo u mogućnosti ni sjetiti se trenutka kada se i kako sve ovo dogodilo.
Autor ovog teksta javlja se iz Zagreba koji je jutros uzdrmao najjači potres u posljednjih 180 godina. Ruševine, ljudi na ulicama umotani u deke, s maskama na licu, porodilje ispred bolnice s bebama u naručju… Čini se da je ralnost u stanju isproducirati najskuplji i najrealniji film katastrofe, koji ne može nadmašiti niti jedna fikcija. Ostanite kući, gledajte filmove i televizijske serije i spasite nekom život tako što ćete raditi najjednostavniju stvar na svijetu – sjediti. Osjećat će te se bar na trenutak bolje i boljim ljudima.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
