Film "Do slobode": Kako i zašto se ratna priča jedne porodice iz BiH tiče svih nas
Reditelj i glumac Jasenko Pašić i glumica Merima Lepić Redžepović u filmu "Quo Vadis, Aida?" glume bračni par. U pauzi između snimanja na mostarskom Heliodromu, Lepić je otkrila Pašiću kako je njen otac tokom rata bio u logoru u Hercegovini. Vidjevši da Pašić zainteresovano prati njenu priču, ona je opisala s čim se porodica Lepić suočavala tokom četverogodišnje agresije na Bosnu i Hercegovinu.
"Predložio sam joj da zajedno snimimo film o njenoj porodici. Rekao sam: 'Strašno je što ovakve priče nestaju. Ako se ne zapiše i ne snimi - nestat će i ova'. Isprva me nije shvatala ozbiljno, ali smo zatim detaljnije razradili ideju i usaglasili da ćemo snimiti njenu porodičnu priču. Interesantno je da ni ona nije znala sve detalje, tako da je kroz proces rada na filmu polako otkrivala šta se sve događalo članovima njene porodice", prisjeća se Pašić.
U potpunosti okupiran željom da implementira svoju ideju, Pašić kreće u potragu za načinom na koji može snimiti priču porodice Lepić. Suočen s preprekom u obliku pandemije koronavirusa i nemogućnošću snimanja u normalnim uvjetima, počinje tražiti drugu soluciju: "Upravo sam tada pronašao poziv za prijavu na trodnevni trening AJB DOC-a, mjesto gdje polaznici mogu naučiti kako snimiti dokumentarni film pametnim telefonom".
Film gledatelje vodi u Novi Šeher, mali bosanski grad u kojem do početka rata stanuje porodica Lepić. Već početkom agresije na BiH stanovništvo je etnički očišćeno. Oca Asima i ujaka Neru vode u logor Heliodrom, a majku Suvadu i dvije kćerke vode u ženski logor Žepče.
Sagovornici, koji su pri kraju rata ponovo ujedinjeni, se kroz gotovo 30 minuta filma prvi put osvrću na tugu i bol koju je donijela razdvojenost tokom četiri ratne godine. Kroz suze i smijeh govore o svom putu do slobode.
Za razliku od klasičnih dokumentaraca u kojima nerijetko imamo priliku vidjeti pomalo iskrivljene i prilagođene izjave sagovornika - "Do slobode" donosi običan razgovor u kojem osjećate da vam je bol porodice Lepić izuzetno bliska te na momente zaboravljate da njihovu bol gledate samo na ekranu. Tome dodatno doprinosi činjenica da je film snimljen mobitelom - što priču čini intimnijom nego što bi možda bila da je snimljena profesionalnom opremom.
"Kroz dokumentarac vam se čini kao da učestvujete u razgovoru zato što on to i jeste - ovo je razgovor. Ništa više i ništa manje. Otvaranje ljudi jednih pred drugima. Sjećanja sama naviru, ali ih se sagovornici ne plaše jer su odlučili izbaciti sve iz sebe. Nerijetko mi se kroz snimanje činilo da mi sagovornici prepričavaju neki film u koji je teško povjerovati jer je prepun detalja za koje sam vjerovao da je gotovo nemoguće da su stvarni. Ali sve je to stvarnost. Ono što mi je Merima ispričala na heliodromu je bio vrh ledenog brijega i pri samom kraju snimanja sam se uplašio dokumentarca koji smo napravili. Osjetio sam strah i odgovornost prema porodici Lepić, ali i svim drugim ljudima o kojima ovaj film indirektno govori", kaže Pašić.
Film govori o pričama običnih ljudi. U državi u kojoj posljedice rata najčešće gledamo samo kroz apsurdnu i klimavu politiku - najmanje se govori o iskustvima građana koji su rat, ni krivi ni dužni, najžešće osjetili na svojoj koži. A takvih je mnogo. Ovo je priča o ljudima koje je sistem zanemario, o traumama i boli koja i dalje živi ispod mnogih krovova u našoj zemlji. O ljudima kojima će vlast zauvijek biti dužna.
"Ratni veterani, invalidi, ljudi koji su ostali bez domova, povratnici, pa i oni koji su ostali bez porodica i prijatelja - svi oni su prepušteni sami sebi. Zaboravljeni su i jedina opcija koju imaju jeste da probaju preživjeti mir u neimaštini i neizvjesnosti. To je strašno, ali tako je. Ove priče moramo pričati kako bismo podigli svijest o njima i ukazali na nepravilnosti sistema u kojem živimo. Ako želimo kreirati zdraviju budućnost - moramo se suočiti s prošlošću i dati šansu za novi početak svima kojima prošlost predstavlja bilo kakvu vrstu traume", mišljenja je Pašić.
"Moramo prestati biti društvo u kojem, recimo, parlamentarac koji ne radi ništa, doslovno ne ide na posao, ima platu veću od primanja stotinjak ratnih veterana ili u visini stotinjak invalidskih penzija", kaže.
Pašić dodaje kako je zasićenost ratnim temama jedna od posljedica rata, ali kako čvrsto vjeruje da su u pitanju teme o kojima naše društvo mora govoriti. Smatra da je to jedini način da se vlastima stavi do znanja da postoje zbog građana, a ne zbog sebe: "Mladi odlaze, a stariji umiru. Uskoro više neće imati od koga uzimati. Znam da je ovo što govorim u BiH deplasirano jer nikoga ne zanima, ali sam siguran da sve ovo jednom mora prestati. A dok ne prestane - moramo pričati".
Film "Do slobode" dobio je glavnu nagradu na prošlogodišnjem trodnevnom treningu AJB DOC-a "Snimanje dokumentarnih filmova mobilnim telefonom". Ove godine se prikazuje u sklopu Četvrtog izdanja festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans, a ovdje ga je moguće pregledati besplatno i bez registracije.
Podsjetimo, ovogodišnje izdanje AJB DOC-a održava se u prilagođenom formatu i traje od 10. do 14. septembra. Repertoar festivala dostupan je ovdje.
Sarajevska izletišta "vrve" ljudima za Praznik rada: Roštilj, šetnja i igre na travi
