Đavo je u detaljima: Ubitačna ekipa glumaca u filmu “Francuska depeša” Wesa Andersona

Dovoljno je reći samo tri riječi, tačnije “Hotel Grand Budapest”, pa da gorljivi obožavatelji filmskog rukopisa Wesa Andersona razrogače oči i sa zanimanjem saznaju o čemu se radi u novoj priči teksaškog reditelja. Priča o čuvenom konsijeržu i liftboyu još čuvenijeg evropskog hotela koji su smješteni u trenutak kada se prilike na kontinentu drastično mijenjaju između dva svjetska rata, imala je čak devet nominacija za Oscare 2015. godine. Ta potraga za renesansnim platnom i borba za enormno porodično bogatstvo je bila besprijekorno režirana, s velikom pažnjom posvećenom kostimima i scenografij i s mnoštvom holivudskih zvijezda.

Đavo je u detaljima

Baš ništa nije ostavljeno slučaju kada je u pitanju “Francuska depeša” (“The French Dispatch”). Ona je stigla u kina i uvelike podsjeća na Andersonov prethodni hit, prije svega što ponovo uspijeva okupiti vodeće glumce današnjice, uz štrebersku pažnju posvećenu pomalo zapostavljenom komičkom efektu gega. Andersonovom filmskom talentu nisu mogli odoljeti Own Wilson, Bill Murray, Timothée Chalamet, Elisabeth Moss, Tilda Swinton, Willem Dafoe, Adrien Brody, Edward Norton, Benicio del Toro, Frances McDormand, Lea Seydoux, kao ni brojni drugi. Brižno osmišljeni kadrovi se nižu jedan za drugim tokom 103 minute filma.

Svaka od tri ove priče kreira pitoreskni film Wesa Andersona, čija je dramaturgija poput intenzivne vožnje biciklom. Ako stane, sve pada, pa nas zanimljivi karakteri bez predaha vode kroz radnju koju i nije baš jednostavno prepričati, jer Andersonove projekte treba iskustveno doživjeti kao dokaz da film zaista integriše sve umjetnosti, od teatra do slikarstva. U njegovom filmu “The Royal Tenenbaums” smo još 2001. godine vidjeli nešto što će se provući kroz sve uspješne filmove ovog reditelja, a to je da je nostalgija ili sanjarenje jednog lika mogu biti centar noćne more za nekog drugog lika, koji se u priči pozicionira kroz sasvim drugu perspektivu, ali drži cjelinu na okupu.

Reditelj je ponovo opsjednut popularnom kulturom i ponovo ne odustaje od toga da ismijava stereotipne situacije. U prvoj priči Benicio del Toro je Moses Rosenthaler, genijalni umjetnik koji služi doživotnu kaznu zatvora zbog ubistva. U drugoj odlazimo u 1968. godinu i studentske proteste u Parizu, gdje nas dočekuje izvrsna Frances McDormand kao novinarka Lucinda Krementz. U trećoj se susrećemo s neobičnim događajem vezanim za šefa zatvorske kuhinje Nescaffierom (Steve Park).

Postoji neka tanka linija između Andersonove opsesije i fetišizma, vidljiva u načinu na koji raspisuje svoje likove i situacije u koje ih stavlja. Anderson zna da je zanimljiv i jak lik onaj koji gura radnju naprijed, a više od svega vidljiva je i njegova preokupacija novinarstvom, koje danas nailazi na brojne izazove. Medijskim radnicima u njegovom filmu do priče je stalo gotovo koliko i do života. Jer, poimanje života je ovdje jednako važno koliko i sama konstrukcija priče, a ništa nije toliko sveto kao tačka gledišta pripovjedača. U današnjem svijetu, nažalost, nema više vremena i sve što se događa treba staviti u nekoliko rečenica kratkog sinopsisa.

Novinarstvo je, naravno, opjevano kao plemenit i važan posao, koji lako postaje okaljan manipulacijama onima koji se njime bave. Percepciju stvarnosti danas uvelike kreiraju lažne vijesti. Wes Anderson je napisao najljepše ljubavno pismo novinarima, predstavljajući sve ono što taj posao danas (ni)je. I neće vas zavarati ako znate gledati. Fraza koja je zaživjela 1969. godine u New York Timesu glasi “Đavo je u detaljima” i njeno značenje je neka vrsta upozorenja da ako ne obratite pozornost na detalje onoga čime ste zaokupljeni, onda dobar rezultat nećete dobiti. Andersonova “Francuska depeša” je sva u detaljima i nebrojeno je mnogo simbolike i parafraza koju možete iščitati iz njegovih scena.

Film “Francuska depeša” je prikazan na ovogodišnjem Cannes Film Festivalu, a vrlo je izvjesno da će mu se dogoditi i poneka nominacija za predstojeće Oscare.