Intervju / Dino Mustafić o filmu "Paviljon" koji otvara SFF: Kad se prikaže u Sarajevu - to nije premijera, već ispit

"Paviljon" je crna komedija o grupi stanara staračkog doma Paviljon, koji se nakon godina zlostavljanja i poniženja odlučuju na oružanu pobunu. Naoružani ilegalnim sredstvima zauzimaju dom, uzimaju osoblje za taoce i ulaze u sukob s vlastima. Istovremeno "Paviljon" je i prvi dugometražni film bh. reditelja nakon nešto više od dvije decenije, a Mustafić ističe da ima posebnu odgovornost jer upravo njegov film otvara Sarajevo Film Festival.

"Osjećam odgovornost. To je je jedan od najvažnijih i najutjecajnijih istočnoevropskih festivala, regionalno najveći. Sarajevo Film Festival nije samo crveni tepih i reflektori – to je, u mom slučaju, povratak kući sa drugim igranim filmom. I to pred ogledalo domaće raje i velikog broja renomiranih gostiju iz struke koji dolaze iz cijelog svijeta. Ovdje sam počinjao, ovdje sam i ranije rizikovao, i sada dolazim s filmom koji nije zabavna razglednica stvarnosti, nego jedno gorko, ali neophodno suočavanje sa velikom temom", kaže nam na početku razgovora Mustafić.

Kaže da ta odgovornost leži upravo u činjenici da je riječ o domaćoj publici zbog koje ima veliku tremu.

"Kad se film prikaže u ovom gradu, onda to nije premijera – to je ispit pred ljudima koje poznajem, koje poštujem, ali i koji znaju prozreti sve što nije istinito. Zato je taj momenat – uzbuđujući, ali i vrlo razgolićujući. Imam veliku tremu, ne skrivam je. Nisam nikada bio cool tip", pojašnjava reditelj.

Paviljon je nastao iz potrebe i nužnosti

Uzevši u obzir da je nakon više od dvije decenije i filma "Remake" snimio dugometražni film kaže da povratak filmu nije bio unaprijed planiran.

"Desio se iz potrebe i nužnosti. Teatar mi je dao mnogo: prostor refleksije, mogućnost direktnog dijaloga s publikom. S druge strane doći do filma u bosanskohercegovačkim prilikama je pravi podvig. Ali dobra filmska priča me uvijek čeka – poput otvorene rane koja ne može zacijeliti. Nakon 'Remakea', znao sam da novi film mora imati idejnu težinu koja me se zaista tiče. I da nije stvar forme ili karijere, nego istine. Sada, nakon što je neoliberalno društvo eklatantno dehumanizirano, starije generacije gurnute u zapećak, empatija svedena na jezičku frazu – osjetio sam kako moram da progovorim o toj temi. Film će uvijek biti i moje sredstvo pobune i traganja za istinom", pojašnjava.

"Paviljon" je inspirisan istoimenom novelom Viktora Ivančića, a kaže da ona nije bila samo inspiracija, već okidač.

"Ivančić piše ne kao komentator stvarnosti, nego kao njen razbijač. U 'Paviljonu' sam prepoznao jedno golo, ogoljeno lice našeg sistema – gdje ljudi, kad više nisu 'produktivni', postaju teret. I to me proganjalo. I dalje me progoni. Htio sam da filmski izgradim prostor gdje se ta brutalnost ne prešuti, ali ni ne servira u formi agitatorskog pamfleta. Ironija u priči mi je bila alat, ne da bi smanjili tragediju, nego da bi izbjegli patetiku koja ide uz ove 'generacijske' teme. Ivančić mi je uz Emira Imamovića Pirketa kao koscenariste filma dao jezgro – ja sam ga sa ostalim autorima i glumcima pretvorio u filmsku naraciju", priča Mustafić.

Uzevši u obzir da "Paviljon" okuplja legende ovdašnje kinematografije, Mustafić kaže da to raditi s njima nije bio filmski set, već zajedništvo.

"Ti ljudi ne glume starost – oni je nose, razumiju, i žive svakom replikom kao veliki glumci i ličnosti. Kad imate glumce sa kojim dijelite svjetonazor onda se i bez ikakve rediteljske upute, samo pogledom razumijete, onda su oni moji duhovni srodnici sa kojima se povezujem emotivno i intelektualno bez profesionalne zadrške. Mislim da se to povjerenje i ljubav vidi u svakoj sceni filma i da će publika to osjetiti", govori u nastavku.

Starost tretiramo kao tehnički kvar

Osvrće se i na trenutne tendencije te ističe zahvale glumcima: "U sadašnjim komercijalnim tendencijma, gdje se sve svodi na brzinu, površnost i priče bez sadržaja – mi smo snimali film suprotan tim tendencijama. Ti glumci su donijeli dostojanstvo u svakom kadru. Takve su to ličnosti, unijeli su neophodno iskustvo koje se ocrtava u svakoj njihovoj bori – to su najveći specijalni efekti koje jedan film može imati. I zato im dugujem mnogo više od profesionalne zahvalnosti".

"'Paviljon' ne pokušava da bude simpatičan. On smije da bude gadan, da bude okrutan, da vas nasmije u pogrešnom trenutku – ali zato što je takav i svijet. Crna komedija nije bijeg, to je zapravo precizniji skalpel od drame. I moraš znati kako njome rukovati. Ja sam htio da publika osjeti nelagodu čak i kada se smije – jer se tako najlakše prepoznajemo. Humor je najopasnije oružje kada cilja nepravdu. Naravno, htio sam i da moj drugi film bude potpuno suprotan igranom prvijencu žanrovski i tematski", objašnjava bh. reditelj.

Kada je riječ o samoj temi filma koja u fokus pozicionira ljude treće dobi, Mustafić pojašnjava da je upravo odnos današnjeg društva prema njima doprinio da ga snimi.

"Mi starost tretiramo kao tehnički kvar. Kao da stariji ljudi nisu nekada voljeli, stvarali, sanjali. Danas su društveno izolovani , institucionalno marginalizovani, prešutno uklonjeni s javne scene. Kao da nas sve zajedno pripremaju na buduće zaboravljanje. 'Paviljon' je moj pokušaj da to zaustavim, makar na dva sata trajanja filma. Jer ti ljudi su živi – i kada više ne mogu da ustanu, i kada im riječi zastanu, oni imaju svoje svjetove. A naš grijeh je što ih ne želimo čuti i vidjeti", priča Mustafić.

Dodaje da je ovaj film, u suštini, akt pobune onih koji nemaju više šta izgubiti, ali mogu još uvijek doprinijeti promjeni svijeta.

"Paradoksalno za to imaju mu*a upravo samo penzioneri. I tu je ljepota ove priče. To ne znači da svaka pobuna ili revolucija donosi bolji svijet, 'ali donosi promjenu i tačka' kako kaže jedan od junaka pobunjenih u 'Paviljonu'", navodi.

Ne vjerujem u umjetnost koja šapuće

Kaže da kroz film ne želi nuditi poruku kao neki slogan ili britku misao, već mu je stalo da publika osjeti nemir priče, da objasni sebi energiju bijesa i ljutnje.

"Ako se makar jedan gledalac zapita: 'Kako bih ja izgledao u tom Paviljonu?', već je nešto pomjereno. Film nije tu da potvrdi naše uvjerenje, nego da ga raznese. Želim da publika izađe iz sale sa osjećajem da se svijet ne smije tako lako prihvatiti. Jer iza svakog 'to je tako' krije se neka odustala savjest", pojašnjava.

Prethodno je govoreći o filmu kazao kako želi "isprovocirati sistem koji nas primorava da budemo politički korektni", a sad potcrtava da "ne vjeruje u umjetnost koja šapuće".

"Politička korektnost je postala nova vrsta kontrole – ne više kroz zabrane, već kroz autocenzuru. Umjetnik danas mora tri puta da razmisli prije nego što se našali, kaže, napiše. A meni se čini da su upravo oni trenuci kad je umjetnost bila najneugodnija – bili njeni najvažniji trenuci. Cancel kultura, kako se danas praktikuje, često briše slojevitost, kontekst, ironiju. Humora se svaki autokratski režim plaši. A kad se neko boji humora, to je znak da društvo postaje opasno", napominje reditelj.

Naši filmovi nastaju kao čuda, to je dijagnoza

Osvrnuo se i na stanje u bh. kinematografiju te na brojku da će na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu biti prikazana ukupno 43 naslova u programu BH Film.

"Takve brojke mogu da stvore pogrešnu percepciju u javnosti. Tu su svi filmski radovi, od studentskih do profesionalnih projekata i sve filmske forme. Stvarnost je drugačija. Naši filmovi nastaju kao čuda – i to nije kompliment, to je dijagnoza. U zemlji bez državne kulturne strategije, bez zakona o kinematografiji, bez oslonca – snimiti film znači baciti se u veliku neizvjesnost, avanturu sa nepoznatim krajem", ističe.

Osvrnuo se i na finansiranje "Paviljona" koji je podrazumijevao dugogodišnju "borbu".

"Finansiranje 'Paviljona' je mukotrpan put od pet godina sa različitim domaćim birokratijama, konkursima, preprekama koje vam otvoreno poručuju da za njih film nije važan i potreban našoj kulturi. A najgore od svega – postalo nam je normalno da radimo iz gladi, da glumci pristaju na simbolične, gotovo nikakve honorare, da autori rade bez naknade i mole umjesto da planiraju. Ako išta treba da se promijeni, to je upravo to – sistemska ravnodušnost prema filmskoj umjetnosti mora prestati. Inače će jedino što ostaje biti 'Paviljon' kao izolacioni centar za zanesene filmske luđake koje niko više ne razumije u ovoj državi", zaključuje Mustafić.

Scenarij filma potpisuje Viktor Ivančić, koscenarist je Emir Imamović Pirke. Direktori fotografije su Almir Đikoli i Mustafa Mustafić, montažer Vladimir Gojun, autor muzike Bojan Zulfikarpašić, kostimografkinja Zhaklina Krstevska, a scenografkinja Mirna Ler.

U glumačkom ansamblu su Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović, Miralem Zubčević, Ksenija Pajić, Jasna Diklić, Branka Petrić, Meto Jovanovski, Vladimir Jurc Lali, Kaća Dorić, Muhamed Bahonjić, Ivo Barišić, Ermin Bravo, Alban Ukaj, Nikša Butijer, Vedrana Božinović, Mirjana Karanović, Ermin Sijamija, Aleksandar Seksan, Snežana Vidović, Selma Mehanović, Zlatan Školjić, Adis Mehanović, Siniša Vidović, Faketa Salihbegović-Avdagić, Ivica Šarić, Mugdim Avdagić, Sabina Kulenović i Ana Novaković.

Producenti filma su Mustafa Mustafić, Ishak Jalimam i Rusmir Efendić, koproducenti Igor Vranjković, Dejan Krajčevski, Bojana Maljević i Dušan Kovačević.

Sarajevo Film Festival bit će održan od 15. do 22. augusta 2025. godine.