Čovjek koji je volio filmove: Kinematografija kao opijum za narod
Filmofil Tito je bio svjestan činjenice kako je sedma umjetnost najjače sredstvo za masovnu komunikaciju i da njom može držati ideologiju naroda na okupu. Kinematografija je u Jugoslaviji bila direktno povezana sa željom da se kreira novo društvu, što dobiva potpuno novi uvid u život naroda na ovim prostorima, ako uzmemo u obzir činjenicu da je film kao umjetnost zasnovan na iluziji i laži, kojih u Jugoslaviji nije nedostajalo. U skladu s tim, megalomanija produkcije partizanskog žanra je iznjedrila neke od najznačajnijih filmskih naslova, koje teško da ćemo ikada dostići. Jedan od njih je svakako "Bitka na Neretvi", simbol jedne epohe.
Za šaku dinara
Štafeta mladosti je svake godine išla kroz cijelu SFRJ i 25. maja je dodjeljivana predsjedniku, jer je taj datum proglašen njegovim rođendanom (jer je tada preživio Desant na Drvar), iako je rođen 7. maja. Dan mladosti je bio poseban praznik koji je mobilizirao sve kapacitete države. Njime se slavio kult ličnosti, kojoj se u jugoslavenskim filmovima prilazilo kao delikatnoj stvari i pazilo se ko će i kako igrati Tita u filmovima, tim više što je predsjednik imao naviku štrihati scenarije poput dramaturga.
Postoji svjedočanstvo o tome kako je, vidjevši prvi cjelovečernji igrani film u novonastaloj državi 1946. godine "Slavica", Tito rekao svojim saradnicima da želi snimati slojevitije priče i da mu se ne sviđa striktna podjela likova na dobre i loše, smatravši da i oni loši trebaju biti ambivalentni i pokazivati i humanu stranu.
Partizanski filmovi su zapravo bili jugoslavenski vesterni i slijedili su obrasce popularnog američkog žanra. Za potrebe snimanja su se u republičkim filmskim centrima spaljivala i čitava sela, dizala oklopna mašinerija JNA, uz sveopću mobilizaciju statista. Omiljeni Titov glumac je bio Velimir Bata Živojinović, koji je nosio naslovnu ulogu u najgledanijem jugoslavenskom filmu "Valter brani Sarajevo". Film Hajrudina Šibe Krvavca je prema nekim slobodnim procjenama pogledalo milijardu gledatelja, jer je razvio nevjerovatnu popularnost u Kini.
Reditelj filma "Slavica" Vjekoslav Afrić je prvi odigrao ulogu Tita u filmu "Živjeće ovaj narod", da bi taj "vruć krompir" u filmu Stipe Delića "Sutjeska" bio povjeren strancu Richardu Burtonu. On je bio poseban miljenik i rado viđen jugoslavenski gost, kao i Orson Welles, Liz Taylor i Sophia Loren. Najveće zvijezde svog vremena je ugošćavao na Brijunima, gdje su ga posjetile i Gina Lollobrigida i Brigitte Bardot.
Jugoslavenski veliki vođa živio je grandioznim životom, brižno njegujući kinematografiju i držeći pod apsolutnom kontrolom način na koji će na velikom platnu biti prikazivani historijski fakti. Kasnije se za ulogu Tita specijalizirao beogradski glumac Marko Todorović, zaigravši u "Užičkoj republici" 1973. godine, kojeg pored fascinantne karijere mnogi danas prepoznaju isključivo kao dedu Milana iz "Žikine dinastije". Lazar RIstovski je Tita igrao u "Igmanskom maršu", a Rade Šebedžija u "Bombaškom procesu".
O tome koliko je Tito volio kinematografiju svjedoči i njegova sklonost ka Pula film festivalu, koji je zajedno s Jovankom pohodio čak 11 puta. Od svoje smrti ne prestaje biti neiscrpan izvor inspiracije za brojne filmske autore, kao i država koju je vodio. Titova sahrana je bila najveći politički događaj u modernoj historiji svjetskih državnika, a spominju se brojne zanimljive intrige, poput navodnog svemirskog programa koji je prodao Amerikancima, a što je tema dokumentarca Žige Virca "Huston, We Have a Problem".
Jugoslavija više ne postoji, ali je nostalgija za njom jača nego ikada. Bilo bi odista zanimljivo vidjeti grandiozni biografski film o ocu jugoslavenske kinematografije iz ove perspektive, s vremenskom distancom i odmakom od ideologije u kojoj smo živjeli, bar za one koji su dovoljno stari da pamte vremena kada smo mahali crvenim knjižicama i pionirskim maramama. Mnogi bi se suočili sa činjenicom kako je njihov život bio samo film. Loš ili dobar.
