"aka Charlie Sheen": Šta se dogodi kad harizma i autodestrukcija igraju istu ulogu

Upozorenje: Ovaj tekst može sadržavati spoilere.

Ovo je sigurno pitanje koje su sebi producenti Netflixovog dokumentarca "aka Charlie Sheen" nedvojbeno postavili prije snimanja trosatnog specijala o jednom od posljednjih, zapravo, možemo slobodno reći posljednjem holivudskom buntovniku Charlieu Sheenu. Čovjeku čiji je životni moto bio "i don't give a f**k", što je njegovu karijeru ultimativno odvelo u smjeru autosabotaže, autodestrukcije i neminovnog neslavnog kraja.

Šteta, jer Charlie Sheen je imao "ono nešto", što ga je u turbulentnim devedesetim i ranim dvijehiljaditim definitivno izdvajalo od holivudskog učmalog jet seta koji je sve više išao u smjeru plastičnih jednodimenzionalnih likova, bez stvarne osobnosti ili harizme. U tom periodu prelaska iz Hollywooda opisanog u filmu "Babylon" Damiena Chazellea u Hollywood kakav vidimo danas, Charlie je tražio svoje mjesto.

Ako je uopće moguće ukratko opisati dokumentarac "aka Charlie Sheen", onda bi to bila priča o samouništenju ispričana bez romantiziranja, ali i bez pretjerane moralizacije. Netflix je odlučio da ne pravi "spomenik" Sheenu, nego da ga ogoli do kraja – prikazujući ga kao dijete holivudske dinastije Estevez, glumca koji je imao sve preduvjete da postane ikona generacije, ali i čovjeka koji je svaki poklonjeni trenutak talenta i slave pretvorio u lični pakao.

Jedna od jačih strana dokumentarca jeste bogatstvo arhivskih snimaka – od kućnih videa iz tinejdžerskih dana, preko setova na kojima je radio, pa do onih čuvenih TV intervjua kada je usred svog "meltdowna" izgovarao rečenice koje su odmah postajale memeovi ("i'm winning", "tiger blood"). Način na koji je sve to montirano jasno pokazuje koliko je Sheen bio medijski fenomen – živa metafora svijeta u kojem privatni slomovi postaju javna zabava.

Posebna vrijednost dokumentarca je u tome što ne bježi od Sheenove harizme. U trenucima kad se pojavi njegov glas, ili snimci iz vremena kad je bio na vrhuncu moći, jasno je zašto je publika godinama bila fascinirana njim. On je istovremeno šarmantan i užasavajući, privlačan i odbojan, magnet za pažnju koji ne zna stati. To je ono "ono nešto" što smo ranije spomenuli – i što je nemoguće glumiti.

No, ono što dokumentarac uspijeva pokazati bolje nego većina drugih pokušaja jeste tragedija iza kulisa. Sheenova borba s porocima, medijskim linčem, ali i vlastitim egom, prikazana je bez senzacionalizma. Gledalac nema osjećaj da gleda tabloid u formi Netflix produkcije, nego balansiran portret čovjeka koji je sam sebi najveći neprijatelj.

Kao cjelina, "aka Charlie Sheen" je svojevrsni epitaf jednom vremenu – vremenu kad je Hollywood još uvijek proizvodio "loše momke" s kojima su se mase mogle identificirati, prije nego što je industrija u potpunosti postala poligon za sigurnu, predvidljivu zabavu. Sheen je, na kraju, ostao simbol kraja jedne ere.

Da li je dokumentarac savršen? Nije. Mjesta ima za dublje analize odnosa s porodicom, posebno s ocem Martinom Sheenom i bratom Emiliom Estevezom, kao i njegovog kasnijeg pokušaja da se vrati u život nakon dijagnoze HIV-a. Ipak, ono što je ponuđeno dovoljno je snažno da ostavi utisak.

“aka Charlie Sheen” ne daje odgovore, niti pokušava opravdati ili osuditi – jednostavno nam pokazuje kako izgleda kad čovjek cijeli život igra samo jednu ulogu: onu Charlieja Sheena.