Alka Vuica: Moja veza sa Sarajevom je posebna, grad se može voljeti kao čovjek

Kaže kako se u toku rata naplakala za Sarajevom više nego za bilo čim i bilo kim. Njen ponovni susret sa Sarajevom bio je nakon rata, kada je 1996. godine pozvana da nastupi kao predgrupa na koncertu Prljavog kazališta u Skenderiji.

"Kad sam sletjela, nisam prestala plakati od aerodroma do grada. Sve je bilo razrušeno, nisam mogla vjerovati, to je bilo nešto prestrašno. Sve to gledate na televiziji, ali kad vidite uživo... ja nisam mogla prestati plakati. Tada sam doživjela još veću povezanost sa Sarajevom. Ja i Sarajevo se volimo, to je u mojoj duši. Ne možete objasniti ljubav, može se i grad voljeti kao čovjek", priča Alka.

Dodaje kako je normalno da se gradovi mijenjaju te kako bi bilo nemoguće proći kroz sve, a da to ne ostavi nikakav trag. Ističe kako to pak ne oduzima ništa od duha nekog grada.

"I Zagreb se promijenio, to više nije moj Zagreb iz osamdesetih, nije ni Beograd, pa ni Sarajevo. Primijetila sam da se posljednjih nekoliko godina Sarajevo evropeiziralo i uljepšalo. Ja vjerujem da će se i te neke vjerske kulturološke razlike vremenom izgladiti, vrijeme čini svoje. Možda su još uvijek jasne granice između ljudi koji kulturološki pripadaju ili žele pripadati određenim vjerskim zajednicama, ali s vremenom će se to izgladiti, morat će, kao u jednom Londonu. Vidjet ćete da je neko drugačiji, ali grad i sredina čine svoje".

Neću niko da me prati i zna gdje sam u svakom trenutku

Uskoro izlazi njen novi ljetni album naziva "Croatian Summer" na kojem je okupila svoje singlove iz posljednje dvije-tri godine, a nedavno je promovisala i novu pjesmu "Boje Croatie" posvećenu svim mladima koji napuštaju Hrvatsku u potrazi za boljom budućnošću.

U razgovoru za Klix.ba Alka otkriva kako bi najesen voljela izdati novu zbirku poezije. Budući da poeziju piše u formi rukopisa, za to je potrebno dosta vremena.

"Poezija je prapočetak govora za mene, ona je kao mantra, progovaranje iz duše, govoriš neke bitne stvari totalno se čak i ne služeći riječima i njihovom svrhom, a prenoseći emociju. To je nešto što dođe, pisati je za mene kao disati, jedna potreba koja te odjednom ulovi bez obzira na to gdje si. Imam brdo pjesama napisanih na papirićima računa iz restorana", govori Alka.

Kaže kako se često divi svojim kolegama koji su aktivni na društvenim mrežama te ističe kako za to nema vremena.

"Ja za stvarne prijatelje nemam vremena, zapravo se viđamo na rođendanima, nekim događajima i kad možemo. A kamoli da se bavim tuđim životima, ja to ne mogu zamisliti", kaže Alka.

Dodaje kako ne može uzeti za obavezu redovno objavljivanje na društvenim mrežama, niti zapravo misli da je aktivnost na društvenim mrežama bitna.

"Društvene mreže jesu moćan alat da servirate sliku o sebi, ali to nije stvarno i nije održivo jer na kraju ipak ostaju samo vaša djela. Možete se vi prezentirati koliko želite, ali onda ispadnete neka posvuduša, osoba koja objavljuje nekakve postove, a gdje su djela, šta stoji iza toga? Šta sad to znači - kupila sam nove cipele, šta je to nekog briga? Ili bila sam na ručku tu i tu? Uopće ne razumijem tu potrebu, mislim da su to zapravo ljudi kojima fali pažnje i ljubavi", kaže Alka i dodaje kako vjeruje da to fanovima čak i nije previše zabavno te da malo mistifikacije mora postojati.

"Mistifikacija i čini ovaj posao, šta je poenta toga da vi mene možete pratiti 24 sata? Neću niko da me prati i zna gdje sam u svakom trenutku. Na kraju će ipak ostati samo djela, neke pjesme, neke knjige, neke fotografije za drage ljude svakako, ali ja mislim da je najvrednije ono što ostane iza nas".