E jedva sam uferštuljio kad je repriza i stigoh na vrijeme da vidim kako se završila prva epizoda. Kad su fino povečerali, Izabela se zahvali i rekne da je umorna i ode u svoju sobu. U njenoj sobi mi vidimo krevet vas od kamena izrezbarenog kao da je drvo, sve s onim krovom i zavjesama, ko kraljevski, al te nekako neka jeza prozukne, isto ko da nije krevet nego, ay por Dios, grobnica.
Tu se ja sjetim kako smo jednom Zajka i ja potegli malo više, dok smo bili na terenu, gradila se pruga Beograd - Bar, i upravili preko groblja u bazu, a tamo bio običaj da se na groblju ostavlja svakakva hrana i piće, i tu se mi ustavimo na još po jednoj, malo kod Miluna, malo kod Jeftana, malo kod Darinke, utom ti pade mrak, vidim ja da ništa ne više vidim, a Zajka pao u dert pa pjeva, ko da smo u kafani a ne u groblju, vučem ja njega, a on se ufatio za neki spomenik, zagrlio Dobricu i ljubi ga, ja povuci, potegni, iščupat se ne da, povuci-potegni, on ne pušta Dobricu, a Dobrica se klima ko mliječni zub, vidim ja odnio šejtan šalu, opalim Zajki jednu iza ušiju, dozovem ga pameti, uprtim na leđa, ali kad vrag hoće, stanem na neku gumenu patku, ona skikne, ja se prepadnem, skočim ustranu, i ay de mi, strmeknem se sve sa Zajkom na leđima u neku raku. Dalje neću pričat, malo što se ne sjećam, a malo što me i od ovoga stid.
Helem, da se vratim ja na seriju. Leži jadna Izabela između dva kamena, i ne može da zaspi, prevrni se na lijevu, prevrni na desnu, ama jok, neće san na oči. Tako i ja nekad, kad me pritisnu brige, al moje su brige ništa prema njenim, slutim ja, al ništa još ne znam, samo vidim da nije ona samo s jednim koferom došla, da je u nje teret neki puno veći, malo bi i vagon bio mjesto kofera. Dok ti ona ne načulji uši i ja ti ne čujem kako neko kleše kamen. A ko bi drugi nego Andrej. Ustane Izabela na prozor, otvori ga, a napolju pun mjesec, a zasjeo na vrh brijega, krst na crkvi došo ko nišan snajpera preko njega. To bi samo kratko, opet se navuku oblaci, i padne mrak na dvorište. Prestane ono klesanje, ali se čuje negdje odozdo da svira klavir. I tu se epizoda završi.
E sad, druga epizoda započne isto: Na ekranu ide ime serije, Corason de Toba calcarea, gore grad zaoprave, a dole odraz tog grada u vodi. Gore grad nekako pust, oblaci se navalili na njega ko da ga neko jastukom hoće da utuši. A dole u vodi vedro nebo ispod grada, i neki ljudi naopačke i neki auti se micaju tamo-vamo, i zastave se neke lepršaju ko da je praznik. Ja bi sad ovdje imo da vam se izvinim, dragi moji zemljaci, jer sam opet zaboravio vidjet ime one glumice. Al u reprizi ću ga vidjet sigurno, pa ćete i vi moć sebi njenu sliku naći.
Helem, alg˙n otro dya, sjede dona Ana i dona Vukosava za stolom, i doručkuju. Tojest, dona Ana doručkuje, reko bi jaja, ali nije se dobro vidjelo, samo sam konstatovo da imaju dvije cure koje poslužuju, ko konobarice al u narodnim nošnjama. Tu ti dona Ana kaže da će obić malo neka sela okolo, gdje ima posla i radi čega je došla, a dona Vukasava je pita hoće li ić na maskenbal to veče. Dona Ana pita kakav maskenbal, a dona Vukosava kaže da ta filmska ekipa što snima film za koji njen Andrej i njen Radašin i njen Momčilo i Momčilova Ljuba rade, organizuje maskenbal, pa su i oni pozvani, i da će popodne doć kamion iz pozorišta s kostimima, pa ako njih dvije hoće mogu i one izabrat nešto.
Tu sam ja malo odsustvovo, zbogradi prostate, a kad sam se vratio, kad već vidim dona Anu i s njom Izabelu kako polaze u to neko selo. Prije nego sjednu u auto, doletje oni Andrej, pa Izabeli za belenzuk prilaći nakav privjesak, a kad je kamera primakla, ono ista ona Aldinova čarobna lampa od kamena, samo malehna. I veli ti njoj oni Andrej, da je kumi vjerom i bogom, nek taj privjesak nipošto ne skida, njemu za ljubav. Ona ti mu se zafali i obeća da će uvijek nosit taj privjesak. I tako, krenu ti njih dvije sa onim šoferom u ono selo od kojeg svi zaziru kad se spomene ko od crnog šejtana.
