magazin
0

28. Fiero jabali

Klix.ba
Ona stvar s mrakom i danas mi se opet ponovila. Kada je prošao onaj grad pod vodom, i oni ljudi, i oni auti što se micaju tamo-vamo, i one zastave što se vijore kao za praznik, moj ti televizor opet ispuni mrak i crnilo. Može bit da je to neki fazon iz serije, al ja za svaki slučaj ne budi lijen, nego ustanem pa koji put udarim odozgo, sve ovako krh, krh. A riješio sam i da ću sutra zovnut majstora, pa nek on provjeri do čega je, jer misli da je najbolje kad stručnjak dadne dijagnozu.

Kako sam ja krhno, tako se pojaviše i svjetla od nekakvog auta, a kroz njih se vijore i pramičci magle. Je nisam mogo poznat čiji je to auto, pa u prvi mah nisam bio siguran jesam li još uvijek u istoj seriji, il mi je može bit televizor prebacio kad sam ga krho. Al moju dilemu razriješi ona muzika što zvuči ko da kurjak zavija, a kako se ona začula tako mi i kamera predoči da je to s kolima drug Bruno milicajac. Domalo se on zaustavi pred nekom zgradurinom, koja je bila tako osvijetljena da mi se nakostriješila kosa iza ušiju, malo od osvjetljenja, a malo od muzike. Međutim, drug Bruno, ko i svaki pravi milicajac, ničeg se ne boji, on pravac na kapiju pa zakorači nekom kamenom stazom, a kako mu koraci odjeknuše ja poznadoh da je to onaj manastir. Dočim se susrete on s istim onim kaluđerom što je Izabelu vodo kroz manastir, pa ga poče propitivat. Ovaj se pop namrgodio, nije mu pravo što ga se usred noći bihuzuri i preisputuje, a biće i da na savjesti ima još kojekakvih stvari što bi ih volio zatajit, makar od milicije, samo što razgovarat s milicijom nije isto ko s božjim stadom. Preispita njega drug Bruno sve, što je Izabela tu bila, šta je radila, koju je knjigu čitala, a pop mu sve po istini kaza. Drug Bruno ushtjede da i sam pročita onu knjigurinu, te tako dospjede u biblioteku i nije se smirio dok se s onom istom knjigom u ruci nije sastavio. Samo što kad on poče listat, a ono tamo listovi potrgani, spala knjiga na pet lista. Ko bi reko da manstarima taki javašluk vlada. Već vidim kako se Izabeli kazna piše, džaba što ja mogu garantovat da ona to nije uradila.

Tako je bilo i Zajki kad se jednom učlanio u narodnu biblioteku zbog one cure što je išla na fakultet, samo što on nije znao da se knjige trebaju vraćat. A pravio se važan pa uzeo Travničku hroniku, hem što je debela, hem što je cura iz Travnika, al kad je počeo pa vidio da se ne spominju ni sir ni Borac, batali čitanje i zaboravi knjigu. Samo kad mu je došo nalog za vraćanje, i kad mu je kaznu odrezalo, dvije hefte nije mogo sebi doć. Tako je spozno što mu je njegov dedo Mehica govorio odmalena: Što žensko i knjiga mogu kjatil bit, tome se treće ne mere pridodat.

Al da ne duljim sa ovim, drug Bruno odma vidi šta je tu na stvari. On iz džepa izvuče nekakvu napravu, pa udunu svjetlo. Ha ga udunu, a ona naprava bljesne ko munja i stane se okretat. Sad ja ne znam kako da vam to opišem. To vam je ko neki radar, al nije onaj što ga ima milicija za mjerenje brze vožnje, već više ko nekakva rotacija, ko, reko bi, džepni svjetionik, eto takvo vam je to. Al nije ni važno kakvo, jer drug Bruno tu napravu prikopča na svoj klaptof i istom mu se na ekranu prikaza cijela biblioteka, al nije nako zaoprave, već ko da je na nju pogled bacio vanzemaljac. Tu vam se sve može vidjet kolko je koja knjiga čitana, jer vam otisci na knjigama svijetle, a na jednoj ponajviše. Kad to tako snimi, drug Bruno sve raspremi, opet upali svjetlo, navuče bijele rukavice i drito po onu isfatanu knjigu. Ja vam tu više nisam mogo izdržat, jer evo već i dvije minute igram pred televizor, ako razumijete šta hoću reć.

Odletim da obavim ono svoje, a kada sam se vratio, ekran mi se opet zamračio. Stignem jednom krhnut odozgo prije nego li sam se zavalio u fotelju, a na mene iz televizora iskoči nekakav kurjak, jebo li mu rogo ćaću, pa poleti da me ščepa čeljustima za ruku, al mu se ja izmaknem, al jebiga, promašim fotelju i leđima se nasadim na onaj naslon za ruke. Nekako se opet dignem i smjestim, a otraga sve ko da me crni šejtan iglom probada. I kako sam se smjestio, tako vidim da onaj kurjak nije skočio na mene, već na Andreja, samo je mene onaj blentavi kamerman zajebo, pa sam pomislio da je obratno. Helenejse, valja se nama sad brinut o Andreju. On nekako jedvice izmiče onim njemačkim kurjacima, a kako je mrak jedva da se šta od svega toga vidi. Još meni od prozora svjetlo udarilo u ekran, pa ja jako onda ništa ne vidim. Ustanem da malo zakrenem televizor i tako ti spazim da se Andrej provuko ispod one žute trake što razgraničava miniran teren od neminiranog. I oni kurjaci za njim. On više nema kud, il mu je nagazit na minu, il dat se da ga rastrgaju. Ja kako sam to vidio ukipio se ko drvena marija. Tako stojim, na televizoru sve usporilo, Andrej nepomičan, oni vučjaci razjapili čeljust pa mu se polako primiču, a muzika ko da neko struže stiroporom po staklu. I baš kad će skočit na njega, kadli izleti jedan od onih oklopnika i tako se prodera da sam ja od iznenađenja zeteturo unatraške, a kako sam ono zakreto televizor tako i opet promašim fotelju. Da mi je neko reko da ću zbog serije prelazit s fotelje na kauč reko bi mu da je pomameiso. To ću koliko sutra, ako ne zaboravim.

Al i onako s poda uzmognem vidjet kako oni kerovi podviše repove i utekoše sve cvileći i cijučući ko miševi.

Ja više u sebi ne nalazim kuveta ni da kažem ve la sangre ve la kuvete. Sva sreća da su otpočele reklame, pa sam ih iskoristio da se malo povratim i dovučem do fotelje. Al pošto sam zakrenuo televizor, sad više ništa nisam mogo vidjet, pa sam se opet vratio i lego na pod.