1. El encuentro de la puente

Najprije se, cierto dya, jedan bijeli Nisan sa crnim slovima zaustavi na proširenju pored puta. Iz terenca izađe neka žena, onako srednjih godina, ali uščuvana, i s njom jedna djevojka, mlada, lijepa, zgodna, da sam mlađi držo bi joj poster na vratima i iznad kreveta, ali kako ja nisam vičan ovom zanatu i kako nikad nisam umio opisivat ljude, najbolje će vama bit da sami sebi nađete sliku te glumice i da se uvjerite kava je ona stvarno, nek ne bude da sam vam je krivo dočarao. Ja sam odma rekao da ja ovo ne umijem, da nisam nikad pisao sastave, ako se škola ne računa, a to je prije 60 godina bilo, ali ova dvojica navalili, te možeš, te nema ko drugi, te me jedan zaobikoli s jedne, drugi s druge strane, sad, ako je njima dobro i meni je. Da se vratim na seriju.

Kad su ti njih dvije izašle iz onog džipa, džip produži, a one siđu na obalu neke rijeke, đe je na splavu nekakva kafana. Tu ti one sjednu pored vode. Počne muzička špica, čitam ja na ekranu ime serije, Korazon de Toba calcarea, gore grad zaoprave, a dole odraz tog grada u vodi. Gore grad nekako pust, oblaci se navalili na njega ko da ga neko jastukom hoće da utuši. A dole u vodi vedro iznad grada i neki ljudi i neki auti se micaju tamo-vamo, i zastave se neke lepršaju.

Kad je ta slika prošla, od koje se meni malo naježila koža uz kičmu, biće i od one neke teške muzike, vratimo se mi na onaj splav, sa koga one dvije gledaju taj grad. Kafana pusta, nigdje nikog, samo vjetar raspuhuje stolnjake i pepeo iz pepelnica. Onda ti njih dvije ustanu i kako ona ustane, tako se iza nje ukaže most preko te rijeke, i ja ti tu prepoznam da je taj grad Višegrad. Oh, que milagro! Ay Dios Mio! Ay que alegrya! O moje sreće i radosti! Istom sam se sjetio one: U lijepom starom gradu Višegradu.

Al u televizoru druga muzika, neka ko da kurjak zavija, a i nebo se sastavilo s rijekom, što bi se reklo u Bosni: ve la sangre ve la kuvete. A kod mene srce ko Ivansedlo. Obuzeo me neki merak, došlo mi da izgrlim i izljubim onaj televizor. Ne mogoh okabulit da malo ne zapjevam. A kad je krenula pjesma namah sam ti se sjetio kad je ono moj dobri jaran Zajka kupio Varburga pa mi krenuli na izlet u Višegrad. A u Višegradu nas dočekaše neki dobri ljudi, domaćini, pa hajde da vidimo Drinu, pa hajde na brdo Bikavac, pa hajde na most Mehmed-paše Sokolovića, pa hajde da se sjedne na kapiju, pa hajde da se razreže lubenica, pa se nađe i koja deca mehke šljive.

A kada smo se podnapili, a Zajka ti ushtjede da se lastimice baci s vrha kapije na ćupriji u Drinu. A oni ti domaćini skoče da ga odgovaraju: te nemoj Zajka, utopit ćeš se, te nemoj, duboka je Drina, pod vodom ćeš kosti ostaviti, te nemoj, struje li su jake, odnijet će te do Crnoga mora. Ali Zajka jok, nego veli meni da mu ja dam lopovsku. Ja mu dam, al slabo od toga fajde, jerbo je ona kapija visoka, a ja i Zajka sve skupa s lopovskom tri metra. Ali Zajka ne odustaje, jednu nogu meni na rame, drugu na glavu, jedva nekako, ali dohvati se on za vrh kapije, ali meni klecnu koljena, propadnem a on ostane da visi i da mlatara nogama. Srećom da se nije odmah pustio, jer bi me tačno po stomaku prepolovio, nego kad je prišo jedan milicioner da me podigne, a on ti odozgo na njega, gujcom posred šapke. Jedva smo se suda kurtalisali. Uh, vidi mene, ja se vama rasporio, a na televizoru slike prolaze.

Ona ti žena i ona djevojka već na mostu, tačno tamo gdje smo Zajka i ja fasovali pendrečenje. Tu se odnekle pored njih dvije stvorio neki mladić, biće koju godinu stariji od one djevojke i još jedan gospodin s njim, koji se odmah predstavi da je Sekretario. On tu nabrzinu izvijesti gospođu da neka kuća, gdje će joj biti ofis, još nije gotova, a neće još ni heftu najmanje, ali da im je on našao fin smještaj kod finih ljudi, i tu im predstavi onog mladića.