Zdravlje
11

Opasna bolest s najvećim procentom smrtnosti: Anoreksija uništava tijelo, organe i plodnost

Piše: M. N.
Allegra i Donatella Versace (Foto: D. S./Klix.ba)
Allegra i Donatella Versace (Foto: D. S./Klix.ba)
Anoreksija je poremećaj jedenja koji, ako se ne liječi ,može biti opasan po život. Karakterizira ga nesposobnost za održavanje minimalno normalne težine, razorni strah od debljanja, neumorne prehrambene navike koje sprječavaju korekciju tjelesne težine kao i poremećaj u načinu na koji se tjelesna težina i izgled doživljavaju.

U moderno vrijeme pojavile su se teorije i da je anoreksija nasljedna, odnosno da postoji gen koji povećava rizik od obolijevanja, ali to još nije dokazano. Bitno je naglasiti da je riječ o vrlo opasnoj bolesti i da svi moraju reagovati kako bi se mladi ljudski život spasio. Iako od anoreksije najčešće obolijevaju žene, ima i i muškaraca, mada je kod njih procenat mnogo manji.

"Anoreksija je uvrštena u poremećaj mentalnog zdravlja i uvrštena je u poremećaj ishrane. Kod restriktivne anoreksije pacijentice jedu malo do bola, a drugi tip pacijentica uzima tablete za izmokravanje i stolicu, te prisilno vježbaju. Kada želite smršati i smršate, budete zadovoljni. Ali, kada anoreksična osoba smrša i izgleda kao kostur, ona sebe i dalje vidi debelom", kazala je u razgovoru za Klix.ba psihijatrica doc. dr. Alma Džubur Kulenović, šef Odjela kliničke psihoterapije UKCS-a.

Brzi gubitak kilaže

Doc. dr. Alma Džubur Kulenović (Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba)
Doc. dr. Alma Džubur Kulenović (Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba)

Ona i šefica Klinike za hepatologiju prof. dr. Zora Vukobrat-Bijedić zajedno rade na liječenju pacijenata koji boluju od anoreksije. Oboljele osobe su konstantno preokupirane tjelesnom težinom i time šta i koliko jedu.

"Te djevojčice znaju biti pravi mali eksperti u kuhanju i rado kuhaju drugima, ali one ne jedu. Znamo da je došlo do gubitka tjelesne težine, ali naroičito zabrinjava kada je taj gubitak brz i kada se za tri mjeseca desi takav gubitak da djevojčica ostane bez menstruacije", kazala je Džubur Kulenović.

Gubitak se vidi mjerenjem Indeksa tjelesne mase (IZM) i kada on iznosi 17 i manje riječ je o blagoj anoreksiji, ali kada je indeks ispod 15 onda je riječ o ekstremnoj. Do ekstremne anoreksije imaju još dvije faze - umjerena i ozbiljna. No, kada pacijentice dođu u fazu ekstremne anoreksije tada ih treba spasiti doktor somatske medicine i to je prava borba za život. Čak 50 osoba oboljelih od anoreksije, a koje se ne liječe, preminu, dok se kod 60 posto osoba anoreksija vrati.

"Nažalost, veliki broj slučajeva ostaje neprepoznat, naročito u zemljama u razvoju. Kod žena je prevalencija od 0,9 do 4,3 posto, dok je kod muškaraca od 0,2 do 0,3 posto. Nije patologija u tome 'biti mršav', već biti mršav a misliti da si debeo", kazala je psihijatrica.

Dugotrajno liječenje

Anoreksija zahtijeva multidisciplinarno liječenje jer pored lijekova, posebnih obroka i drugih medicinskih tretmana, potrebna je pomoć psihijatra koji treba prodrijeti do pacijentica i izmijeniti njihovu sliku o sebi samima.

"Oporavak se postiže unutar pet godina, a terapija traje između 10 i 15 godina. Imali smo jedan tragičan slučaj u BiH gdje su pacijenticu koja je liječena kod nas odveli u SAD i vratila se kao 'izliječena'. Predvidjeli su recidiv i ona je preminula za mjesec dana. Ono što prati anoreksiju su depresija, anksioznost, psihoza", rekla je Džubur Kulenović.

Anoreksija je uzrokovana faktorima porodice i društva, neuroendokrenim faktorima, a u nekim genetičkim studijama govore da je povećan rizik kod jednojajčanih blizanaca. Jednom kada pacijent dođe, cilj je vratiti tjelesnu težinu, izliječiti psihijatrijski komorbiditet depresivnog poremećaja, anksioznosti, psihoze i izliječiti poremećaj mišljenja.

"Kada djevojčica koja ima 30 kilograma dobije 100 grama, za nju je to katastrofa i kaže 'udebljala sam se'. Mi radimo na korekciji i kažemo ' dobiti na težini'. Ljubljana ima sveobuhvatni centar za liječenje anoreksije i nadam se da će jednog dana biti i u BiH. Metoda prisilnog liječenja koja se primjenjuje u Zagrebu nije se pokazala efikasnom. Tom metodom stvaramo male eksperte u varanju jer ih prisilno hranimo uz pomoć sonde, a one vremenom počnu zadržavati mokraći i piti puno vode da bi pokazale više kilograma na vagi. Jer, one su u ratu s ostatkom svijeta, roditeljima i psihijatrima u tvrdokornoj ideji da ostanu u tome. Pri tome imaju ogromnu energiju, fenomenalni su učenici i perfekcionisti do bola", kazala nam je psihijatrica.

Tijelo jede samo sebe

Prof. dr. Zora Vukobrat-Bijedić (Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba)
Prof. dr. Zora Vukobrat-Bijedić (Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba)

Prof. dr. Zora Vukobrat-Bijedić ističe kako se anoreksija ne može liječiti bez psihijatara jer tijelo i duša su jedno.

"Vanjski simptomi oboljele osobe su da su izrazito izgubile na tjelesnoj težini i izgledaju izgladnjele, biraju šta će jesti i jedu u vrlo maloj količini, a onda se gledaju u ogledalo i vide se kao debele. To su osobe s izrazitom slabošću i malaksalošću, a neke su i nepokretne. Blijede su kože i vidljivih sluznica jer imaju izrazitu anemiju, poremećaj drugih biohemijskih pokazatelja koji su znak normalnog funkcionisanja organizma. Osobe u fertilnoj dobi gube menstruaciju, koža im postaje rijetka, kod žena dojke postaju atrofične, često su febrilne jer su zbog gubitka i ne unošenja dovoljne količine minerala izložene infekcijama i češće obolijevaju nego druge osobe", rekla nam je Vukobrat-Bijedić.

Ističe kako se ne zna koliko oboljelih od anoreksije ima u BiH jer dosta ljudi odlazi u druge zemlje da se liječi na svoju ruku. Imala je tri teška slučaja gdje su pacijentice jedva hodale i na kraju su dvije preminule.

"Kad se ne unosi hrana dolazi do poremećaja okoštavanja, javlja se poremećaj u stvaranju eritrocita, leukocita, strašna avitaminoza i sl. Takav pacijent zaslužuje tretman da pokušamo nadoknaditi sve ono što ta osoba neće da unese. Potrebno je da jedu više ali manjih obroka dnevno. Kod žena se najčešće javlja između 12. i 25. godine. Bolest je posebno izražena kod manekena", kazala je ekspertica iz Gastroenterologije.

U svijetu je i nekoliko poznatih koji su patili ili pate od anoreksije. Primjer su Angelina Jolie. Victoria - princeza Švedske, Allegra Versace. Bitno je da su te poznate osobe "izašle iz ormara" i javno progovorile o tome kako bi podigle svijest i svojim riječima možda spasile nečiji život.

"Kada bi naš sistem planirao da napravi takav centar, ideja bi bila da nikada niko ne dođe do doktora somatske medicine, mada bi i tada bio neki slučaj. Jer to je borba za život i to je faza kada tijelo jede samo sebe. Tijelo je programirano da trošimo dnevno 2.000 kalorija i ako ih nismo unijeli, tijelo prvo pojede masno tkivo, a onda kosti, jetru, slezeni i onda ostaju trajne posljedice, a osobe koje ne umru ostanu sterilne", rekla je Džubur Kulenović.

Male ledene princeze

Oporavak je težak, bolan i dugotrajan. Najvažnije je da osoba postane svjesna svog stanja i izrazi želju za promjenom, jer bez toga nema uspjeha. Psihijatar je ključna karika jer oni razgovaraju s cijelom porodicom. Postoje grupne i odvojene terapije, a sve s ciljem da se popravi uzrok bolesti i pomogne oboljeloj osobi.

"U početku su to male ledene princeze koje nemaju emocija. One su toliko stisnute i spakovane da ni u ludilu ne daju da prodrete do njih. Postoje licencirani Dogs terapueti koji u toj autističkoj fazi rade uz pomoć labradora koji sa tri mjeseca hospitalni tretman smanjuje na jedan. Neke emocije će lakše izaći vani na pse nego na drugo ljudsko biće. U toj fazi se ne radi na promjeni misli. Kasnije se primjenjuju kognitivno-bihevioralna terapija. Onaj ko misli da je izliječio pacijenticu kada postigne normalnu težinu, jako se vara", istakala je psihijatrica.

Oboljeli od anoreksije se mogu liječiti u BiH. Iako nemamo centra, imamo ljekare koji su stručni i redovno prate dešavanja iz svojih specijalističkih oblasti. No, problem je sistem koji ne prati njihovo znanje, pa ljekari nemaju potrebne laboratorije koje bi pratile njihov rad.

"Problem je što zdravstvo vode ljudi koji nisu kvalificirani i što u komisijama sjedi čovjek od 72 godine koji je prestao čitati", poručila je prof. dr. Vukobrat-Bijedić.