Sarajevskim hipodromom galopiraju još samo Maragua i Nivea 22-godišnje Sumeje
Zabijelio je grad tog jutra kad smo upoznali razdražljivu trogodišnju Maraguu i ždrebnu 15-godišnju Niveu. Pomislivši kako će morati propustiti trening, upitali smo Sumeju smeta li im snijeg koji je prekrio hipodrom. Prvu lekciju o galoperima naučili smo iz njenog odgovora.
"Više kondicije 'nabiju' trkom kroz snijeg. Kao što i fudbaleri trče po snijegu, tako i oni moraju obaviti svoj trening", kazala nam je Dedović.
Prvo jahanje s tri godine
Stigli smo pred Sumejinu kuću neposredno prije treninga. Radni jahač već je pripremao Maraguu, dok je Nivea, čije ždrijebljenje se očekuje u aprilu, ostala u štali. Očešljana, razigrana i spremna za jutarnji trening, Maragua je odvažno i pomalo ljutito izašla iz štale. Sklonili smo se u stranu pred životinjom koju nismo baš oduševili svojim prisustvom. Poznat glas brzo je umirio punokrvnjaka koji je potom krenuo put hipodroma. Krenulo smo i mi za njim sa Sumejom, njenom majkom i četverogodišnjom Džanom, potencijalnom Sumejinom nasljednicom.
"Je li svako jutro ovako", upitali smo Sumeju koja nam započinje svoju priču: "Dedo mi je usadio ljubav prema galoperima. Prvi put sam zajahala konja s tri godine. I danas jašem, a svaki dan vodim galopere na trening. To je moja ljubav i ono čime se bavim."
Poslije saznajemo kako se Sumejin dedo, Omer Halać, više od 60 godina bavio uzgojem konja i galopskim utrkama. Sarajevski hipodrom osvajali su njegovi galoperi. Sumeja je zajedno s majkom preuzela njegov posao.
"Ovo nije obični konj", rekla nam je Sumeja blago povišenim tonom dok je Maragui ubrizgavala u usta špricu tečnog magnezija.
Vjerovatno ne želeći da njene riječi shvatimo kao narodnu poslovicu "svako svoga konja hvali", brzo nam je nastavila objašnjavati koliko su galoperi zahtjevne rase.
"Ove vrste trebaju posebnu njegu. Koliko ih njegujete i trenirate, toliko ćete i dobiti od njih. Zahtijevaju posebnu hranu, uključujući razne žitarice, med, grožđice, mrkvu, jaja i vitamine. Svaki dan ih moramo kupati, održavati i trenirati. Najvažnije je da su oni nahranjeni, siti i zdravi", kazala nam je Sumeja te dodala: "Ne može galoper izdržati teške vremenske uslove. Kada biste ga ostavili po ovom snijegu na otvorenom, ne bi preživio ni dva dana".
Ne može ništa bez ljubavi
Na putu do hipodroma Sumeja i Dada neprestano su pričale o galopskim utrkama. Jedna nas je usmjeravala, a druga upoznavala sa konjičkim sportom koji je jedan od najstarijih sportova na zemlji.
"Ovdje desno pa na dnu ulice lijevo", navigirala je Sumeja dok je njena majka ponavljala više puta: "Ne može se ovo ništa bez ljubavi".
U razgovoru s njima saznajemo da su galopske utrke najraširenije utrke na svijetu, počevši od Engleske, Europe, Amerike pa sve do Hong Konga i Australije. U tim utrkama nastupaju grla punokrvnog engleskog uzgoja sa svojim jahačima koji su lagani i zovu se džokej.
Sarajevo se nekad moglo pohvaliti redovnim galopskim utrkama koje su posjećivale hiljade ljudi iz regije i svijeta, a proteklih godina hipodromom u Butmiru jedino trče Sumejini galoperi.
Dolaskom na hipodrom, ili barem ono što je ostalo od njega, zabljesnulo nas je bjelilo snijega na osamljenom i gotovo sablasnom ilidžanskom prostranstvu. S druge strane poljane Maragua je već počela trenirati, a Sumeja davati instrukcije radnom jahaču. Kaže nam kako svaki trening traje od 15 do 20 minuta. Posmatrajući Maraguin galop ili najbrži konjski hod koji može dostići čak 70 kilometara na sat, Sumejina majka prisjetila se njenog brata Mar-Marisa, bosanskohercegovačkog šampiona.
"On je sa šest godina ostvario 15 pobjeda u utrkama, što nikad niko nije uspio. Uginuo je prošle godine na utrci u Bijeljini. Uvijek je bio glavni favorit", kroz uzdah je izgovorila Dada.
Sumeja se sjeća posljednje utrke na sarajevskom hipodromu koja je održana 2011., dok njena majka pamti dane kad su punokrvnjaci svakodnevno galopirali Ilidžom.
"Hipodrom je bio simbol Sarajeva na kojem su se svake godine održavale utrke. Gdje god odemo, svi nas pitaju kad će Sarajevo ponovo biti domaćin utrke. Okupljali su se ovdje ljudi iz cijele Evrope i svijeta. Poseban je to događaj, ali vidite i sami kako danas izgleda hipodrom", govori nam Sumejina majka pokazujući na porušene ograde, neprohodnu cestu, izgorjele objekte, ostatke tribina koje su pokradene, divlju deponiju...
Nadaju se utrci u Sarajevu
Iako nemaju priliku utrkivati se u rodnom gradu, uporne majka i kćerka redovno učestvuju na utrkama u Bihaću, Nevesinju, Bijeljini, Sanskom Mostu, Gradačcu, Šabcu, Velikoj Kladuši i Kupresu. Ipak, velika strast za utrkivanjem koju dijele sa svojim galoperima, drži im nadu da će sarajevski hipodrom dobiti novi sjaj. Optimistično vjeruju da će se Maragua već ove godine utrkivati na terenu kojim dosad sama galopira.
"Pričat ćemo s načelnikom Općine Ilidiža i tražiti da dobijemo barem jednu trku. Velika je tuga da ovaj prostor propada kad se može iskoristiti za jednu pozitivnu priču. Mi smo spremne organizirati utrku, a poznajemo mnogo ljudi koji su zainteresovani da budu sponzori utrke. Uspjeli bismo okupiti ljude iz cijele BiH, a kad bi nagrade bile jače, sigurno bi nam dolazili i galoperi iz susjednih zemalja", ističe Dada.
Sumeja i Dada uvijek su uzgajale galopere u vlastitoj štali. Nudili su im mnogi velike pare za njih, ali nikada nisu nijednog prodale.
"Ne možeš ovo raditi ako nemaš ljubavi prema životinji i sportu", kaže nam Sumeja.
Pitamo je kako je 'slušaju' Maragua i Nivea, a ona nam kroz smijeh odgovara kako je znaju i ugristi.
"Nikad u životu nisam bila kod doktora osim zbog ugriza konja", kaže Sumeja kojoj, jasno je, ni opasne rane ne mogu ublažiti ljubav prema galoperima.
Zapitali smo se otkud imena Maragua, Mar-Maris ili Nivea. Saznajemo kako engleski punokrvni galoperi moraju imati posebno ime s početnim slovom njihove majke.
Galopske trke, smatraju mnogi, stvorene su da bi se ljudi kladili i zaradili. Sumeja i njena majka nisu spomenule novac dok ih nismo upitali za njega. Ispratile su nas i pozvale na kafu. Žurili smo, ne kao galoperi, ali zvuk kopita i hrzanje Marague koja se vraćala kući, čuli su se s kraja ulice.
